Izraz franšiza dolazi od francuske riječi koja znači “sloboda”. Politički gledano, franšiza je sloboda sudjelovanja u vlasti, općenito putem prava glasa. U poslovanju, franšizni sustavi su poslovni modeli u kojima tvrtka s uspješnim proizvodom ili poslovnim sustavom dopušta drugim tvrtkama pravo ili slobodu da uz naknadu posluju pod svojim trgovačkim imenom. Izvorni posao koji prodaje pravo naziva se davatelj franšize: osoba ili tvrtka koja kupuje pravo naziva se primatelj franšize.
Teško je naći konsenzus u vezi s podrijetlom franšiznih sustava, iako se čini da su se razvili u 1800-ima od metoda koje su koristile njemačke pivarske tvrtke koje su poduzećima naplaćivale naknadu za pravo da nose svoje pivo. Godine 1850. Isaac Singer izumio je svoj šivaći stroj, prvi takav stroj prikladan za korištenje u kući. Kako bi prikupio novac za marketing i proizvodnju, Singer je prodao teritorijalna prava pojedincima i tvrtkama koji bi prodavali strojeve i podučavali kupce kako ih koristiti. Ovaj rani oblik franšiznog sustava omogućio je njegovoj tvrtki da se proširi na međunarodno tržište samo pet godina kasnije kada je otvorila tvornicu u Parizu, Francuska.
Franšizni sustavi su se brzo proširili sredinom dvadesetog stoljeća. Inspirirani fenomenalnim uspjehom Raya Kroca i lanca hamburgera McDonald’s, mogućnosti franšize su eksplodirale. Brza hrana, popravci automobila, kemijsko čišćenje, čišćenje tepiha, obiteljski restorani i turističke agencije bile su samo neke od dostupnih opcija. Rast je bio toliko brz da su se u nekim slučajevima davatelji franšize toliko uključili u prodaju mogućnosti franšize da su imali tendenciju zanemariti primatelje franšize nakon potpisivanja ugovora. Godine 1979. Federalna trgovinska komisija (FTC) u Sjedinjenim Državama izdala je pravilo o franšizi koje je uspostavilo minimalne zahtjeve za otkrivanje podataka za prodaju franšize.
U većini franšiznih sustava davatelj franšize održava veliku kontrolu nad proizvodom i uslugama koje primatelj franšize nudi kako bi održao dosljednost robne marke i reputaciju svoje robne marke ili proizvoda. Na primjer, davatelj franšize općenito ima vrlo stroge uvjete u vezi s marketingom, kvalitetom proizvoda, projektiranjem zgrada i operativnim praksama. Poduzetnik bi trebao pažljivo ispitati ograničenja budućih franšiznih sustava kako bi se uvjerio da je sposoban udobno raditi unutar tih ograničenja.
Investitor mora biti svjestan da kupnja franšize od uspješne tvrtke ne jamči nužno njegov vlastiti uspjeh. Kupac se mora uvjeriti da ima menadžerske sposobnosti potrebne za vođenje posla, kao i sposobnost potrebnu za određenu franšizu koju odabere. Ako, na primjer, nema mehaničke sposobnosti, možda će se htjeti kloniti franšiznih sustava koji su specijalizirani za popravke ili održavanje automobila. Također se treba pobrinuti da uspjeh matične tvrtke nije rezultat regionalnih problema, da tvrtka ima resurse za pružanje adekvatne podrške te da njegovo lokalno područje nije doseglo točku zasićenja za tu vrstu poslovanja.
Kada istražuje određene franšizne sustave, potencijalni kupac treba uzeti u obzir niz čimbenika. Trebao bi točno znati što je uključeno u franšiznu naknadu; na primjer, obuka, operativni priručnici, smjernice za odabir mjesta i teritorijalna prava. Davatelj franšize trebao bi biti u mogućnosti dati projekcije koliko kapitala treba investitoru, koliko bi vremena trebalo proći da se nova franšiza otvori i kada ulagač može razumno očekivati da će povratiti svoje početno ulaganje. Također je važno znati koliko će se drugih franšiznih ureda prodati na istom području, te postoje li ikakve franšizne naknade u tijeku.