Gotički filmovi su oni u specifičnom žanru filma koji pokušavaju rekreirati teme i okruženja prisutne u klasičnoj gotičkoj književnosti. Teme se često vrte oko mračnih tema kao što su opsesivna emocionalna stanja, zlobne obiteljske zavjere, zlo i nadnaravno, iako postoje mnoge druge i nekoliko varijacija. Definirajuća značajka mnogih gotičkih filmova je okruženje u kojem likovi postoje, često djelujući kao sami lik i osiguravajući i atmosferu i napredak radnje. Od početka filmske industrije bilo je pokušaja da se stvore filmske verzije klasične gotičke književnosti iz 18. i 19. stoljeća i da se suština žanra uhvati u nove priče smještene u moderno doba. Smatra se da se ovi filmovi razlikuju od horor filmova po tome što rijetko koriste iste uređaje za stvaranje napetosti, općenito im nedostaju scene koje uključuju velike količine krvi i obično se više usredotočuju na interakciju između likova kao točke napetosti ili zapleta.
Jedno od područja gotičke književnosti za koje neki kažu da je poboljšano gotičkim filmovima je prikaz okruženja oko likova. Kroz korištenje rasvjete i realističnih setova, filmovi su u stanju prenijeti mračni osjećaj misterije koji bi neke postavke trebale imati. Specijalni efekti u filmovima omogućuju prizore užurbanih, ambivalentnih gradova i visokih dvoraca koji nisu mogli uistinu postojati, ali projiciraju potrebne emocije za priču. Postavka djeluje kao igrač u mnogim pričama izolirajući likove, spajajući ih ili skrivajući istine, pa je scenografija brzo postala važan dio gotičkih filmova.
Likovi u gotičkim filmovima također su važan aspekt žanra. Baš kao što su romani brzo uspostavili određene arhetipove koji su igrali ponekad predvidljive uloge u radnji, filmovi su odražavali tu istu namjeru. Pojedini glumci bili su tako dobro prihvaćeni u ulozi heroja, djevice, komičnog reljefa ili negativca da su postali tipični u arhetipskim ulogama i ponovili izvedbu tijekom mnogih filmova.
Neki gotički filmovi također su uspjeli stvoriti osjećaj napetosti kada se bave elementima nadnaravnog koji se često pojavljuju u fikciji. Rano su se šminka i drugi efekti koristili za prikaz deformiranog lika ili duha. Kasnije su specijalni efekti uspjeli bolje materijalizirati nadnaravne likove i događaje na uvjerljive načine koji bi pomogli da se zadrži suspenzija nevjerice kod gledatelja. Složeniji specijalni efekti omogućili su da se divlje fantastične scene opisane u nekim romanima ilustriraju onako kako su bile izvorno zamišljene.
Nekoliko područja u kojima gotički filmovi nisu uvijek bili uspješni u prevođenju s papira na platno uključuju priče s dugom poviješću predaka i romane s izlaganjima u prvom licu. Neki romantični zapleti otkrivaju se na tako složene načine da je teško prenijeti informacije bez stalnog pripovijedanja. Postoje i neki gotički filmovi koji ne uspijevaju uhvatiti podtekst priče, kao što je strah od seksualnosti u viktorijanskim spisima, ugnjetavanje žena ili kritika društvenih hijerarhija.