Homeopatski lijekovi su lijekovi koji su formulirani na temelju načela homeopatije i Similia similibus curanter ili Doktrine sličnosti. Smatra se oblikom alternativne medicine, termin homeopatija s grčkog prevodi kao “poput bolesti”, što ukazuje na uvjerenje da slično liječi slično. Točnije, homeopatski lijekovi osmišljeni su tako da prizivaju svojstva tvari za obnavljanje zdravlja, ali koja bi inače izazvala simptome iste bolesti kod zdrave osobe.
Liječnik iz 19. stoljeća Hans B. Gram prvi je uveo homeopatske lijekove u SAD sredinom 1800-ih. Međutim, njemački liječnik Samuel Hahnemann (Christian Friedrich Samuel Hahnemann) smatra se ocem homeopatije, budući da je zaslužan za formuliranje Doktrine sličnosti u kasnim 1700-ima. Izvor inspiracije za osmišljavanje svog sustava homeopatije proizlazi iz zapažanja da je samoliječenje pripravkom od kore cinchone, drveta podrijetlom iz Perua, izazvalo simptome malarije, iako on sam nije imao bolest. Iz ovog eksperimenta Hahnemann je zaključio da bi ista tvar mogla izliječiti osobu koja ima slične simptome. To je dovelo do prvog skupa načela koje je uspostavio Hahnemann koji se temeljio na njegovoj izvornoj doktrini, koju je nazvao Zakonom sličnih.
Hahnemann je dalje osmislio drugi skup principa nazvan Zakon infinitezimalnih, koji definira homeopatske lijekove kao tvari koje daju više terapeutske koristi kada su razrijeđene. Drugim riječima, manje je više. Međutim, ova teorija bila je u oštroj suprotnosti s medicinskom praksom tog vremena, koja je tvrdila da više aktivne tvari znači veću iscjeliteljsku moć. Također je bilo protivno standardnom alopatskom pristupu liječenju bolesti, koji je bio usmjeren na suzbijanje simptoma, a ne na ispravljanje temeljnog uzroka.
Budući da je većina homeopatskih lijekova botanički bazirana, mnogi ih uspoređuju s biljnim lijekovima. Međutim, oni su radikalno različiti. Iako je većina homeopatskih lijekova zapravo formulirana od raznih biljaka, oni se također prave od kore drveća, korijena, minerala i gljiva. Zapravo, neki homeopatski lijekovi napravljeni su od tvari koje bi bile vrlo otrovne ako se konzumiraju u svom prirodnom stanju. To dovodi do još jedne razlike između biljnih lijekova i homeopatskih lijekova – potonji prolaze kroz niz “sukusija” u kojima se razrjeđuju 200 ili više puta dok ne ostane samo “bit” izvorne tvari.
Skeptici prema ovom sustavu medicine tvrde da su homeopatski lijekovi toliko razrijeđeni da je nemoguće da mogu sadržavati bilo kakva izvorna svojstva da bi bili od bilo kakve koristi. Zagovornici, s druge strane, vjeruju da su teorije koje stoje iza homeopatije podržane u modernoj medicini. Zapravo, obično se pravi usporedba između homeopatskih lijekova i cijepljenja jer potonje također predstavlja hipotezu da „slično liječi slično“ kada se daje u razrijeđenim dozama.