Za mnoge je pojava interneta dovela do promjena koje su dolazile brže od brzine svjetlosti. Neke promjene su bile očekivane i naišle na brzu pripremu; drugi nisu bili. Jedna od tih promjena bili su internetski porezi, nametanje novčanih naknada za komercijalna dobra i usluge koje se prodaju na Internetu. Na kraju su lokalni, regionalni i međunarodni zakoni u većini zemalja sustigli online trgovinu, a doneseni su i propisi koji reguliraju naplatu internetskih poreza.
Vlade u većini zemalja donijele su propise o oporezivanju digitalne robe, koja se općenito definira kao dobra i usluge kupljene na Internetu. Navedeni propisi mogu se razlikovati, ali obično postavljaju standarde za iznos koji tvrtka može očekivati uplatiti u porezni sustav unutar zemlje. Stvoreni su kako bi se stvorio prihvatljiv oblik upravljanja internetom koji nije utjecao na poslovno tržište kontrolom prodaje i proizvodnje te robe.
Internetski porezi se obično prikupljaju za većinu online kupnji. Općenito, dobra i usluge kupljene online podliježu porezu na promet. Većina lokalnih i regionalnih zakona ima unaprijed određene porezne tablice koje izračunavaju koliko se naplaćuje na temelju ukupnog iznosa kupnje. Iznos naplaćenog poreza obično se temelji na lokaciji kupca.
Relativno širok pojam, internetski porez ima nekoliko neznatno različitih značenja u različitim dijelovima svijeta. Pitanje za definiranje naplativih internetskih poreza je ono što se smatra oporezivim dobrima i uslugama. Neke vlade možda žele poduzećima naplatiti pristup internetu, proizvodnju dobara i porez na promet. Što se tiče proizvodnje robe, internetski porezi za poduzeća zabranjeni su u SAD-u. Naprotiv, većina europskih zemalja naplaćuje poreze na proizvodnju dobara i usluga prodanih putem internetskih transakcija.
U osnovi, američka vlada ne može ubirati poreze na korištenje interneta. Zakon o zabrani diskriminacije poreza na internet produžio je moratorij na naplatu internetskih poreza od poduzeća za operacije specifične za korištenje interneta kao što su e-pošta i propusnost. Ovaj zakon isključuje oporezivanje neto prihoda od internet prodaje. Druga iznimka je naplata poreza na pristup koje plaćaju potrošači putem davatelja internetskih usluga (ISP).
Europska unija (EU) ima porez na dodanu vrijednost (PDV) za oporezivanje digitalnih dobara i usluga. Naplaćeni kao porez na potrošnju, tvrtke u EU plaćaju porez na temelju dodane vrijednosti proizvodu. Dodatno, trošak nabave materijala za izradu proizvoda posebno se oporezuje u sustavu PDV-a.
Svaka država članica u EU odgovorna je za određivanje stope PDV-a. Jedna zemlja članica ne smije naplatiti PDV od strane zemlje koja plaća PDV u svojoj zemlji. Dodatno, stopa PDV-a ne primjenjuje se na poduzeća iz EU koja mogu izvoziti u strane zemlje koje nisu članice.