Poticaji ulaganja su vladini programi poput poreznih olakšica i subvencija koji imaju za cilj poticanje ulaganja u ciljana zemljopisna područja. Oni su posebno namijenjeni poticanju početnih ulaganja, za razliku od potpore tekućem poslovanju tvrtke koja je već osnovana na određenoj lokaciji. Uobičajena upotreba poticaja ulaganja je poticanje poduzeća da uloži svoje resurse u određeno gospodarstvo otvaranjem pogona, ureda ili drugih sličnih operacija.
Jedan od primarnih ciljeva poticaja ulaganja je poboljšanje gospodarstva u osiromašenom ili na drugi način zaostalom području. Privlačenje velikog poduzeća, kao što je tvornica automobila, može značajno poboljšati kvalitetu života u regiji. Također može pružiti temelj za još nekoliko generacija prosperiteta.
Poticaji ulaganja također se mogu koristiti za dovođenje novih inovacija u manje razvijena područja. To može stvoriti radna mjesta i pomoći u poticanju rasta zajednice. Na primjer, može postojati jedna velika tvrtka koja prima poticaje i tako svojom prisutnošću stvara više industrije. Tamo gdje nekada nije bilo industrije, čitavo stanovništvo može se orijentirati prema novom načinu života, uključujući stjecanje različitih vještina.
Najčešći poticaj neizravnog ulaganja je porezni kredit. Ova pogodnost može biti usmjerena na specifične ili opće industrije koje se nalaze na određenom području, ovisno o potrebi. Također se može koristiti kao olakšica za porez na dohodak za ulagače koji podržavaju određenu vrstu poslovanja.
Vlada također može dati poticaje za izravna ulaganja kao što su subvencije, koje su također poznate kao investicijske potpore. Ova sredstva namijenjena su poticanju razvoja industrije u određenim područjima. Često se koristi za izvlačenje regije iz ekonomske depresije.
Neke skupine imaju rezerve u pogledu mudrosti korištenja poticaja za ulaganja. Jedna je zabrinutost da nagli porast industrije u određenom području šteti okolišu. Drugi smatraju da bi nedostatak opsežne regulative poticaja za ulaganja u mnogim vladama mogao rezultirati odlukama koje donose više štete nego koristi lokalnom i svjetskom gospodarstvu.
Također je postojala zabrinutost da bi poticaji za ulaganja mogli nerazmjerno potaknuti proizvodnju u najbogatijim zemljama, budući da te zemlje imaju najviše sredstava za distribuciju. Neki smatraju da je globalna regulacija ovih poticaja jedini način za širenje bogatstva tako da koristi onima koji su najpotrebniji. Druge skupine vjeruju da bi svaka nacija trebala biti slobodna donositi vlastite odluke o poticajima.