U Sjedinjenim Državama (SAD) svaka država nudi programe osiguranja za pomoć radnicima ozlijeđenim tijekom obavljanja poslova povezanih s njihovim poslovima. Većinu vremena te se ozljede događaju na radnom mjestu, ali u nekim slučajevima naknada za radnike može se proširiti i na ozljede nastale izvan radnog mjesta, sve dok je zaposlenik bio uključen u aktivnost koju zahtijeva njegov poslodavac. Kodovi klasa naknada radnika koriste se za klasifikaciju zanimanja na temelju razine ili rizika od ozljeda. Klasifikacija obično određuje stopu premije koju poslodavci moraju platiti za sudjelovanje u tim programima osiguranja. Većinu vremena, procjene rizika koje se koriste za određivanje kodova klasa naknada za radnike temelje se na godišnjim statistikama koje dokumentiraju broj nesreća povezanih s različitim područjima zapošljavanja.
Oznake klasa kompenzacije radnika visokog rizika obično se dodjeljuju opasnim zanimanjima. To uključuje rad s građevinskim materijalima ili materijalima koji sadrže toksine. Premije visokog rizika također bi se mogle odnositi na zaposlenike koji provode mnogo vremena u vožnji, osobito ako voze teška vozila kao što su traktorske prikolice.
Kodovi klasa naknada za radnike niskog rizika obično se dodjeljuju poslovima koji se obavljaju u uredima ili maloprodajnim objektima. Neki od tih poslova uključuju tajnički posao, unos podataka ili službu za korisnike. Mogu se napraviti iznimke ovisno o lokaciji. Na primjer, nekome tko radi u restoranu brze hrane ili maloprodajnom objektu unutar područja visokog kriminala može se dodijeliti šifra klase naknade radnika na temelju vjerojatnosti da će biti ozlijeđena tijekom pljačke.
Pokrivenost koju pružaju državni programi kompenzacije se razlikuju. Svakoj državi dopušteno je postaviti vlastite programe i pokrivenost. U većini slučajeva beneficije uključuju naknadu plaće za propušteni posao zbog ozljede na poslu i plaćanje liječenja. Neke države mogu imati ograničenje iznosa koji su obvezni platiti za određeni incident. Zaposlenici bi trebali provjeriti kod svojih poslodavaca ili državnih dužnosnika kako bi utvrdili na koju vrstu pokrića bi imali pravo u slučaju da se ozlijede na poslu.
Države imaju različite zahtjeve u pogledu toga moraju li poslodavci imati osiguranje odštete. Većinu vremena, nužnost nošenja ovog osiguranja ovisi o broju zaposlenika koje imaju. U nekim slučajevima može ovisiti i o vrsti posla koji se obavlja. Na primjer, poslodavac može imati manji broj zaposlenika od potrebnog, ali ako ti radnici obavljaju iznimno opasne poslove, poslodavci mogu biti obvezni nositi osiguranje.