“Ljudske univerzalije” je izraz koji se koristi u antropologiji i evolucijskoj psihologiji za označavanje bihevioralnih ili kognitivnih osobina zajedničkih svim neurološki normalnim ljudima. Pojam ljudskih univerzalija djelomično je formuliran kao izazov kulturnom relativizmu, prevladavajućem pogledu na ljudsku prirodu u kasnom 20. stoljeću, što neki psiholozi i antropolozi vide kao uvelike preuveličavanje razlika među pripadnicima ljudske vrste.
U istoimenoj knjizi objavljenoj 1991., profesor antropologije Donald Brown naveo je stotine ljudskih univerzalija u nastojanju da naglasi temeljnu kognitivnu zajedništvo među pripadnicima ljudske vrste. Neki od ovih ljudskih univerzalija uključuju izbjegavanje incesta, teritorijalnost, strah od smrti, rituale, brigu o djeci, igru pretvaranja, žalovanje, dijeljenje hrane, srodničke grupe, društvenu strukturu, kolektivno donošenje odluka, bonton, zavist, oružje, estetiku i još mnogo toga. Šire priznanje ljudskih univerzalija dovelo je do svojevrsne mini-revolucije u psihologiji, koja je počela uzimati više doprinosa težih znanosti antropologije i biologije, a manje sveprisutne pop-psihologije 20. stoljeća.
Jedan od najvećih popularizatora pojma ljudskih univerzalija posljednjih godina bio je Steven Pinker, kognitivni znanstvenik s Harvarda i autor četiri naširoko čitane knjige o ljudskom umu. Kao pobornik rastuće znanosti evolucijske psihologije, Pinker tvrdi da na isti način svi imamo deset prstiju na rukama, deset prstiju na nogama, dva oka, dva uha i usta, sve s istim osnovnim biološkim značajkama od osobe do osobe, trebali bismo očekivati da naše kognitivne značajke imaju slično zajedničko. Psihološke razlike među ljudskim bićima su tada razlike u stupnju, a ne u vrsti.
Postojanje eksperimentalno provjerljivog skupa ljudskih univerzalija ima dvije ključne posljedice. Prvi je da daljnje psihološke eksperimente i istraživanja čini vrijednijim nego što su neki mislili. Ako možemo identificirati zajedničke kognitivne značajke među nama i njihove karakteristike, saznat ćemo ne samo o svakoj ljudskoj kulturi i pojedincu na zemlji danas, već i o onima u neodređenoj budućnosti, sve dok njihovi genomi ostaju u biti ljudski. Drugi je da ljudska vrsta ima više zajedničkog nego što bi konvencionalna psihologija htjela da mislimo – da sukobi nastaju unatoč našim temeljnim kognitivnim sličnostima, a ne iz njih.