Mjesečeva marija (jednina: mare) su tamne mrlje na Mjesecu. Maria na latinskom znači “mora”, a lunarna maria ima svoje ime zbog izgleda poput oceana za razliku od svjetlijih pjega na Mjesecu. Unatoč imenu, oni ipak nisu voda, već samo tamnija vrsta stijene. Mjesec je potpuno lišen bilo kakve tekuće vlage, iako znanstvenici vjeruju da bi na nekim mjestima mogle biti prisutne molekule vode. Prva misija za spuštanje čovjeka na Mjesec, Apollo 11, sletjela je u manju lunarnu kobilu, More spokojstva, a donji stupanj lunarnog modula tu je i danas.
Mjesečeva marija nastala je između 3.16 i 4.2 milijarde godina, mjereno radiometrijskim datiranjem, iako metode brojanja kratera sugeriraju da su se neki dijelovi mogli formirati tek prije 1.2 milijarde godina. Riječ je o poplavnim bazaltima nastalim od ogromnih drevnih vulkanskih erupcija na Mjesecu, sličnih erupcijama koje su uzrokovale masovno izumiranje na Zemlji prije 251 milijun godina. Lunarne marije prvenstveno postoje na bližoj strani Mjeseca. Dalja strana, koja se ne može vidjeti sa Zemlje, a snimilo je samo nekoliko svemirskih sondi, gotovo je bez marije.
Erupcije koje su izazvale lunarnu mariju dobile su izvor topline od plimskog zagrijavanja: topline uzrokovane blagim iskrivljenjem Mjeseca dok se probija oko gravitacijskog zdenca Zemlje. Tijekom milijuna godina, ta se toplina može nakupljati pod zemljom sve dok ne bude dovoljna da izazove vulkansku erupciju. Kada su se ove ogromne erupcije ipak dogodile, rezultirajući tokovi lave uvukli su se u nisko ležeće dijelove Mjeseca, od kojih su mnogi udarni bazeni. Bazen Južni pol-Aitken na Mjesecu, najveći poznati udarni krater u Sunčevom sustavu, tek je skromno prekriven bazaltima kobile.
Većina misija s ljudskom posadom na Mjesec sletjela je u lunarnu mariju, zbog njihove relativne ravnosti u usporedbi s lunarnim visoravnima. Uzorci stijena vraćeni su i iz lunarnih visoravni i iz Marije, a po sadržaju se značajno razlikuju. Stijene u mariji imaju veći sadržaj željeza, što je djelomično zaslužno za njihovu tamniju boju.