Mehanizmi suočavanja su zbroj načina na koji se ljudi nose s manjim do većim stresom i traumom. Neki od tih procesa su nesvjesni, drugi su naučeno ponašanje, a treći su vještine kojima pojedinci svjesno ovladavaju kako bi smanjili stres ili druge intenzivne emocije poput depresije. Nisu svi načini suočavanja jednako korisni, a neki zapravo mogu biti vrlo štetni.
Tijelo ima unutarnji skup mehanizama za suočavanje sa stresom. To uključuje reakciju “bori se ili bježi” na visoki stres ili traumu. Osoba koja percipira stres ima automatski porast adrenalina, što potiče ili akciju ili nerad. Ljudi imaju promjenjivu razinu fizičke reakcije na različite razine stresa, a za neke samo prekidanje zadatka može uzrokovati neprikladnu reakciju borbe ili bijega. To se može prevesti u mehanizme “borbe”, gdje se osoba jako ljuti na druge jer su je prekinuli. S druge strane, let može uključivati fizički odlazak ili jednostavno nemogućnost povratka fokusa i vraćanja na zadatak.
Druge nesvjesne strategije suočavanja mogu uključivati način na koji se um nosi s konstantnim stresom. Ljudi u psihijatrijskom području sugeriraju da su mentalne bolesti obično mehanizmi suočavanja koji se razvijaju iz određenih stresora. Na primjer, disocijativni poremećaj identiteta može rezultirati djecom koja su bila teško zlostavljana. Panični poremećaj može biti način na koji se tijelo suočava s neprikladnim reakcijama borbe ili bijega na manje stresne faktore. Neke mentalne bolesti također imaju genetsku osnovu, ali stres svakako često igra ulogu u pogoršanju ovih stanja.
Ljudi također uče te mehanizme kako napreduju kroz život. Neki ljudi teže reakcijama koje su korisne, dok drugi biraju obrambene mehanizme koji zapravo mogu povećati stres. Osoba koja koristi stres kao razlog za vježbanje uči i izražava zdrav način suočavanja. Osoba koja se okrene alkoholu ili drogama, poremećajima prehrane ili radoholičarskom ponašanju koristi mehanizme koji su i opasni i nezdravi.
I djeca i odrasli mogu imati koristi od učenja mehanizama suočavanja od stručnjaka za mentalno zdravlje, osobito kada pate od mentalne bolesti ili su se okrenuli nezdravim oblicima suočavanja sa stresom. U tom smislu, ovi mehanizmi su skup uvježbanih i naučenih ponašanja koja pomažu pojedincima da bolje odgovore na stres. Ljudi možda nisu uvijek u stanju kontrolirati količinu adrenalina koji pumpa kroz njihova tijela u stresnim situacijama, ali mnogi terapeuti vjeruju da ljudi mogu naučiti kontrolirati svoju reakciju na njega.
Mnogo puta, ljudi koji dožive jake reakcije borbe ili bijega zapravo pojačavaju vlastiti stres svojim mehanizmima suočavanja, stvarajući više adrenalina nego što je potrebno. Naučiti prepoznati sklonost tijela prema tim visokonabijenim stanjima i u skladu s tim mijenjati ponašanje može smanjiti duljinu vremena u kojem osoba ostaje u nabijenom stanju i smanjiti stalnu potrebu tijela za proizvodnjom adrenalina kako bi se nosila s opasnošću koja zapravo ne postoji. Terapeutski načini rješavanja stresa mogu uključivati meditaciju, kognitivnu bihevioralnu terapiju i prepoznavanje neodgovarajućeg odgovora tijela. Ovo su samo neki od mehanizama koji se mogu naučiti kroz terapiju. Oni mogu rezultirati manjim brojem slučajeva panike, neprikladne ljutnje ili okretanja beskorisnom ponašanju poput korištenja alkohola za otupljivanje stresa.
Ljudi koji su razvili mentalnu bolest kao strategiju suočavanja imaju koristi učenjem terapijskih metoda i uzimanjem lijekova koji mogu pomoći u smanjenju simptoma mentalne bolesti. Šizofreničaru koji halucinira mogu pomoći mehanizmi suočavanja koje pružaju antipsihotici. Lijekovi protiv anksioznosti mogu pomoći osobi s čestim napadima panike. Zlatni standard u liječenju neprikladnog ponašanja je postupno ga zamijeniti terapijom i lijekovima koji mogu pomoći u smanjenju neželjenih reakcija na suočavanje.