Modeli troškova pomažu vlasnicima poduzeća i menadžerima da shvate trošak za određene aktivnosti i procese. Korištenjem financijskih proračuna ili alokacije troškovnog računovodstva, tvrtke mogu uzeti osnovne informacije koje se odnose na resurse, kao što su sirovine i izravni rad, te transformirati podatke u korisne troškove za određivanje cijene roba i usluga. Tvrtke mogu sastaviti različite modele troškova na temelju svojih potreba, bilo financijskih ili operativnih.
Mnoge različite tvrtke koriste modele troškova u svom svakodnevnom poslovanju. Budući da je cilj profitnih tvrtki maksimizirati ekonomsku vrijednost za vlasnike i dioničare, pronalaženje načina za smanjenje troškova ključni je korak u postizanju ovog cilja. Druga svrha modela troškova je stvaranje ponovljivog procesa koji vlasnicima i menadžerima omogućuje primjenu modela na više situacija. Kroz ovaj poslovni proces, tvrtka može razviti metriku koja postaje standardna očekivana stopa povrata za projekte. To štiti tvrtku od gubitka novca kada se upušta u nove poslovne prilike koje izgledaju isplativo, ali zapravo nisu.
Osnovni primjer modela financijskih troškova dolazi iz metode obračuna troškova temeljene na aktivnostima koja se nalazi u praksi upravljačkog računovodstva. Prema ovom modelu, tvrtke moraju identificirati aktivnosti koje pokreću troškove, ukupne izravne materijale i radnu snagu potrebne za dovršetak proizvodnih aktivnosti te pokretač troškova za primjenu režijskih troškova proizvodnje (neizravni troškovi proizvodnje). Kroz ovaj model, tvrtke mogu točno identificirati kako mogu alocirati troškove proizvodnje na proizvode iz svake aktivnosti unutar tvrtke. Uz nekoliko prilagodbi, troškovni model je primjenjiv na niz različitih situacija unutar tradicionalnih poslovnih operacija.
Korištenje modela troškova također omogućuje analizu vanjskih čimbenika poduzeća. Na primjer, model stabla odluka uzima u obzir mogućnost ulaska konkurenata na tržište ili niske, prosječne i visoke prodaje zbog reakcije potrošača na nove proizvode. Ovo stablo također može uključivati informacije o potencijalnim porezima ili propisima državnih agencija koji će utjecati na troškove poslovanja. U konačnici, model stabla odluka radi i za prihode i za troškove zajedno, dodajući sekundarni sloj procesu modeliranja.
Postoje nedostaci procesa modeliranja troškova. Na primjer, nisu svi troškovi poznati ako tvrtka koristi model za buduće troškove. Ove pretpostavke mogu dovesti do odluka na temelju očekivanja koje se neće dogoditi. Osim toga, tvrtke će možda morati proći kroz više modela kako bi pronašle onaj koji radi. To može dovesti do višestrukih pokušaja koji povećavaju pomoćne troškove sve dok tvrtka ne razvije provjereni model, ako je to uopće moguće.