Nametljive misli su nepoželjne ideje, sjećanja ili traumatični bljeskovi koji se iznova nalaze u nečijem razmišljanju. To može uključivati neugodne i uznemirujuće misli o gubitku kontrole, činjenju nasilnih ili izopačenih radnji, strahu od boli, strahu od smrti ili povrijeđenju drugih ljudi. Oni također mogu uključivati ponovno proživljavanje nesretnih ili traumatskih događaja i razgovora, trpljenje flashbackova potisnutih sjećanja ili ekstremnu tjeskobu zbog budućih događaja. Iako je normalno da svatko povremeno ima neugodne, zastrašujuće ili uznemirujuće misli, nametljive misli postaju problem kada ih osoba ne može odbaciti ili razlikovati između onoga što je stvarno i onoga što je zamišljeno.
Koliko su česti?
Istraživanja pokazuju da gotovo 90% ljudi doživljava neki oblik neželjenog nametljivog razmišljanja. Većina ljudi odbacuje ove misli i brzo ih odbacuje kao nerazumne, besmislene ili previše bolne da bi o njima dugo razmišljali. Drugi se možda više bore i neće ih moći tako lako pustiti. Kompulzivne, pretjerane ili tjeskobne misli koje prevladavaju nečije razmišljanje mogu uzrokovati veliki emocionalni, mentalni i fizički stres. Ovi pojedinci mogu zahtijevati stručnu pomoć.
Uzroci i simptomi
Različiti su razlozi zbog kojih netko može imati nametljive misli, ali često su rezultat iznimno traumatskog ili zastrašujućeg iskustva ili problema s mentalnim zdravljem. Osoba koja je zlostavljana, na primjer, može patiti od bolnih flashbackova zbog posttraumatskog stresa. Neke ljude ta sjećanja zaokupe nekoliko dana, potpuno ometajući njihov život intenzivnom mentalnom tjeskobom, dok drugi mogu iskusiti povremene, uznemirujuće misli koje uzrokuju kratkotrajnu tjeskobu.
U ozbiljnijim slučajevima, pojedinac koji doživi flashback može promijeniti svoju ulogu u bolnoj situaciji. Na primjer, osoba koja je zlostavljana može sebe vidjeti kao osobu koja vrši zlostavljanje, a ne kao žrtvu. Drugi mogu doživjeti bljesak kao da su treća osoba koja gleda kako se događaj odvija. To je često zato što je situacija bila toliko traumatična ili zastrašujuća da je osoba ne može ponovno doživjeti u prvom licu.
Osoba koja ne može otpustiti ove uznemirujuće misli može imati problema sa zaspati noću ili se probuditi s noćnim morama. On ili ona mogu postati tjeskobni i patiti od napada panike. Neki ljudi postaju depresivni jer se boje da se nikada neće osloboditi tih misli. U nekim slučajevima, oboljeli mogu pokušati samoliječiti, koristeći alkohol i droge kako bi pokušali spriječiti da se misli vraćaju; nažalost, to često pogoršava tjeskobu, depresiju i druge simptome. Uznemirujuće misli mogu postati toliko nametljive da osoba ne može normalno funkcionirati i nije u stanju zadržati posao ili učinkovito obavljati svakodnevne zadatke.
Psihološki poremećaji
Nametljive misli prelaze granicu u ozbiljnije zdravstveno stanje kada osobe s određenim psihičkim poremećajima nisu sposobne živjeti normalnim životom. Umjesto da potiskuju mentalne slike iz svog uma, ove osobe se usredotočuju na njih. Glavni su simptom posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OCD).
Osobe s PTSP-om doživjele su iznimno traumatičan događaj koji uzrokuje dugotrajne psihičke probleme. Oboljeli često imaju noćne more, uspomene na događaj i nametljiva sjećanja i misli. Često se osjećaju ljutito i beznadno te se udaljavaju od obitelji i prijatelja; mogu pokušati izbjeći situacije koje bi mogle potaknuti sjećanja ili flashbackove.
OCD obično karakteriziraju opsesivne ideje i strahovi koji postaju neodoljivi. Ove nametljive misli mogu se usredotočiti na strah od bakterija, potrebu za redom ili nešto agresivnije ili seksualnije. Pojedinci mogu djelovati na nasilne nametljive misli ili mogu opsjednuti svojim strahom da će ih slijediti. Na primjer, osoba može postati zaokupljena idejom da ubode nevinu osobu i učini sve kako bi izbjegla sve noževe. Ljudi koji imaju ovaj poremećaj osjećaju vrlo jaku prisilu da prate svoje opsesije i mogu postati izrazito tjeskobni ako to ne mogu učiniti.
Tretmani
Stručnjaci za mentalno zdravlje kažu da je mala količina nametljivog razmišljanja sasvim normalna za većinu ljudi. Pojedinci koje muče povremene uznemirujuće misli obično ne trebaju nikakvu stručnu pomoć i sposobni su racionalizirati svoje razmišljanje i relativno brzo krenuti dalje. Ljudi koji smatraju da se ne mogu osloboditi tih misli ili koji ne mogu normalno funkcionirati trebaju potražiti liječenje.
Tri najčešće vrste terapije za osobe koje pate od nametljivih misli su terapija izloženosti, kognitivna bihevioralna terapija i terapija lijekovima. Terapija izloženosti pomaže pacijentu da se suoči sa svojim strahovima izravno u sigurnom okruženju tako da osoba može naučiti kako se nositi s tim. To je uobičajena terapija za osobe s PTSP-om. Kognitivna bihejvioralna terapija uči pacijenta suočavanju sa svojim strahovima izgovarajući ih ili povjeravajući uspomene stručnjaku za mentalno zdravlje, bliskom prijatelju ili osobi od povjerenja. Ova terapija pomaže pacijentu da prepozna kada je njegovo ili njezino razmišljanje negativno ili netočno i shvati kako se bolje nositi sa situacijama koje pokreću uznemirujuće misli.
Mnogi pacijenti koji pate od temeljnih psihičkih ili zdravstvenih stanja također se liječe lijekovima koji im pomažu u rješavanju nekih od neposrednih simptoma. Pokazalo se da antidepresivi i lijekovi protiv anksioznosti pomažu nekim osobama s OKP i PTSP-om. Antipsihotici se mogu koristiti u teškim slučajevima, ali se pacijent mora nadzirati zbog nuspojava ili komplikacija.