Naočale za noćno gledanje obično se odnose na bilo koji broj naočala, dalekozora, naočala ili teleskopa koji koriste posebna sredstva za povećanje vida noću. Neki koriste toplinski vid, neki pojačivač slike, a neki aktivni infracrveni. Njihova cijena može varirati od jednostavnih potrošačkih proizvoda koji koštaju manje od 100 američkih dolara (USD), do vrhunskih naočala koje mogu koštati više tisuća dolara.
Dvije su glavne kategorije noćnog vida: aktivni i pasivni sustavi. Aktivni sustavi koriste uređaj za kupanje područja u nevidljivom svjetlu, obično u infracrvenom rasponu između 700 nm-1000 nm, a zatim imaju posebnu kameru koja je namijenjena da vidi taj raspon svjetlosti. Aktivne naočale za noćno gledanje koriste se od strane potrošača i za osnovnu sigurnost kao što su CCTV kamere i lokalni organi za provedbu zakona, ali nisu osobito korisne za vojne primjene, budući da svjetlost koja se pušta može vidjeti neprijatelj koristeći uređaj za noćno gledanje kao dobro. Pasivne naočale za noćno gledanje prikupljaju ambijentalno svjetlo, koje obično emitiraju zvijezde, i pojačavaju ga tako da gledatelj može razabrati detalje.
Postoje četiri glavne generacije naočala za noćno gledanje, kako ih je odredila Uprava za noćni vid i elektroničke senzore američke vojske. Uz ove četiri, postoji i peta kategorija Omnibus-VII naočala za noćno gledanje, koje su znatno naprednije od najnovije generacije, ali još nisu klasificirane kao stvarna sljedeća generacija. Generacije se kreću od generacije 0 do generacije 3 Omnibus-VII.
Najranije naočale za noćno gledanje, poznate kao Generacija 0, korištene su tijekom Drugog svjetskog rata kao nišanski uređaj za snajperiste. Naočale generacije 0 bile su aktivne, bacale su infracrveno svjetlo, i upravo je ta aktivna priroda dovela do toga da su označene Generacijom 0, jer ih mnogi ljudi ne smatraju pravim vojnim uređajima. Ove su se naočale nastavile koristiti tijekom Korejskog rata, ali su postupno ukinute uoči rata u Vijetnamu.
Naočale za noćno gledanje prve generacije prvi put su se koristile na terenu u Vijetnamskom ratu i bile su to prvi pasivni uređaji koji su korišteni. Koristili su fotokatodu S-1 i bili su iznimno glomazni, dok su pružali samo oko 20X pojačanje svjetlosti, zbog čega im je potrebna prilično jaka mjesečina da bi dobro funkcionirali. Uređaji generacije 100 koriste mikrokanalnu ploču kako bi dobili znatno više svjetlosnog pojačanja od uređaja generacije 2, a neke moderne generacije 1 naočale za noćno gledanje imaju pojačanje do 2 20,000X, zajedno s izrazito povećanom razlučivosti.
Uređaji generacije 3 nadovezuju se na uređaje generacije 2, nastavljajući koristiti mikrokanalnu ploču. Međutim, umjesto jednostavnijih ranih fotokatoda, ovi uređaji koriste novu vrstu fotokatode, stvorenu s galijevim arsenidom. To im daje znatno bolju razlučivost od ranijih generacija i povećava pojačanje na čak 50,000 3X. Uređaje Omnibus-VII, dok su tehnički još generacija 4, potrošači ponekad nazivaju naočalama za noćno gledanje generacije XNUMX. Ova razina uređaja koristi tehnologiju zvanu autogating kako bi se mogla brzo mijenjati kako se svjetlosni uvjeti mijenjaju, tako da je vidljivost zadržana čak i usred sjajnih eksplozija ili baklji.