Utjerivači dugova trećih strana nazivaju se i agencijama za naplatu, a angažiraju ih kreditna društva i druga poduzeća za naplatu dugova koji su znatno kasnili. Ponekad će zajmoprimac i dalje dugovati novac izvornom vjerovniku, dok će drugi put agencija za naplatu zapravo kupiti račun, a zajmoprimac će dugovati novac izravno njima. Ovi utjerivatelji dugova će koristiti niz različitih metoda kako bi pokušali naplatiti.
Nakon što kreditni račun dospije, račun će se često prodati agenciji za naplatu ili će vjerovnik jednostavno zadržati agenciju za naplatu na računu. Utjerivatelji će tada početi pokušavati naplatiti sredstva. Oni obično šalju pisma poštom i upućuju brojne telefonske pozive u pokušaju da natjeraju dužnika da plati. Međutim, postoje zakoni koji reguliraju količinu i vrste telefonskih poziva koje utjerivatelji dugova mogu obaviti.
Na primjer, u SAD-u je protuzakonito da uterivači dugova treće strane zovu prije 8 ujutro ili poslije 9 sat, ili da se ponašaju uvredljivo ili na prijeteći ili uznemiravajući način telefonom. Ne smiju kontaktirati prijatelje, članove obitelji ili kolege s posla osim da dobiju telefonski broj ili mjesto stanovanja dužnika. Ne smiju dijeliti informacije o dugu ili ih prijaviti bilo kojoj drugoj kreditnoj agenciji. Utjerivatelji se ne pridržavaju uvijek ovih pravila, a na dužniku je da prijavi tvrtku nadležnima.
Ove treće strane utjerivatelji dugova postoje jer kreditne tvrtke često nemaju vremena ili resursa za rješavanje brojnih delinkventnih računa. Često ide u korist kreditnih tvrtki da treća strana vodi proces naplate jer je vjerojatnije da će dobiti rezultate i prikupiti sredstva koja duguju, štedeći vrijeme i novac za kreditnu tvrtku. To je često istina čak i ako su utjerivatelji ovlašteni podmiriti račun za manji postotak dugovanog novca.