Skloništa za ubijanje su skloništa za životinje koja se obvezuju samo na eutanaziju životinja koje se ne mogu udomiti i koje se ne mogu liječiti, što znači da se životinje koje se mogu usvojiti ili medicinski liječive spašavaju i udomljavaju, bez obzira koliko dugo proces udomljavanja može trajati. U zajednici za zaštitu prava životinja postoji velika kontroverza oko skloništa bez ubijanja iz raznih razloga. Mnoge zajednice, uključujući grad San Francisco i Tompkins County u New Yorku, radile su na tome da se ne ubijaju, a ogromni napori mnogih članova tih zajednica učinili su te napore uspješnim.
Namjera osnivanja skloništa bez ubijanja izvrsna je. Procjenjuje se da se samo u Sjedinjenim Državama svake godine eutanazira najmanje šest milijuna mačaka i pasa jer im se ne može pronaći dom. Sklonište bez ubijanja obvezuje se pronaći domove za sve životinje koje prihvaća i neće podvrgavati životinje eutanaziji osim ako je to apsolutno neophodno. Ljudi mogu predati zdrave kućne ljubimce u sklonište bez ubijanja u povjerenju da će se za te životinje pronaći domovi, a pobornici skloništa često se osjećaju ugodnije donirajući sredstva i energiju.
Međutim, postoji mračna strana skloništa bez ubijanja, počevši od pojmova “neprihvatljivo” i “neliječivo”. U idealnom svijetu, životinje koje se ne mogu usvojiti bile bi životinje s ozbiljnim problemima u ponašanju, ali se pojam često proširuje na životinje koje su prestare, previše onesposobljene ili previše neprivlačne da bi bile tražene kućne ljubimce. Životinje koje se ne mogu liječiti također su na skliskoj padini, jer neka skloništa za neubijanje rutinski eutanaziraju životinje koje bi se mogle liječiti, iako bi veterinarski računi mogli biti visoki. Vrlo malo skloništa bez ubijanja zapravo se uklapa u strogu definiciju organizacija poput MaxFunda, koji uistinu eutanazira samo životinje s teškim, neizlječivim bolestima.
Osim toga, budući da nijedno sklonište za ubijanje nije u stanju donijeti težak izbor eutanaziranja životinja kako bi napravilo mjesta, moraju životinje odbiti. U zajednicama koje ne rade zajedno sa svojim skloništima bez ubijanja, to često znači da je veliki teret stavljen na takozvana skloništa s „otvorenim pristupom“, koja moraju prihvatiti sve životinje koje im se dovedu. Kritičari skloništa bez ubijanja ponekad ih nazivaju skloništima s “ograničenim ulazom”, upućivanjem na činjenicu da se životinje često odbijaju jer nema mjesta.
Da bi sklonište bez ubijanja funkcioniralo, potrebna je suradnja zajednice. Pokret bez ubijanja oslanja se na zajednički napor između skloništa i zajednice, počevši od odgovornog posjedovanja kućnih ljubimaca, sterilizacije i kastracije, te razumijevanja da se ljudi moraju posvetiti svojim ljubimcima doživotno. Skloništa bez ubijanja često ulažu mnogo energije u širenje zajednice, pružajući obuku pasa, klinike za sterilizaciju i sterilizaciju, jeftina cjepiva i usluge udomljavanja u zajednici, kao i usluge skloništa. Bez podrške svoje zajednice, sklonište bez ubijanja neće moći uspjeti.
Mnoga humana društva, osim većine općinskih skloništa, su skloništa otvorenog tipa. Upravljački timovi u tim skloništima vjeruju da je pružanje skloništa svim životinjama kojima je potrebna od iznimne važnosti, kao i ponuditi ljubaznu i humanu smrt milijunima neželjenih životinja koje se eutanaziraju svake godine. U nekim se slučajevima ta skloništa oslanjaju na napore lokalnih spasilačkih organizacija kako bi spasili posvojive životinje predane otvorenim prihvatilištima. Ovo je primjer kooperativnog razumijevanja koje može postojati između otvorenog pristupa i skloništa bez ubijanja, a mnoge zajednice to biraju kao početnu točku na putu prema tome da se ne ubija.