Obvezni minimumi doneseni su 1986. u Sjedinjenim Državama kao dio Rata protiv droga. Za određene osude za drogu izriče se obavezna minimalna kazna, što znači da će počinitelj, ako bude osuđen, provesti unaprijed određeno vrijeme u zatvoru. Obvezne minimume kritizirale su razne organizacije koje navode da su izravan uzrok prenapučenosti zatvora i da ne pridonose na vrijedan način ratu protiv droge.
Obvezni minimum gleda na tri stvari u osudi za drogu. Prva stvar koju treba uzeti u obzir je vrsta lijeka. Obvezna kazna varira ovisno o kojoj se drogi radi jer se smatra da su neke droge štetnije od drugih.
Drugo pitanje koje se razmatra je količina lijeka. Pojedinac koji nosi veliku količinu droge može biti diler, a ne samo osobni korisnik. Stoga su obvezni minimumi veći za pojedince uhvaćene u nošenja velikih količina droge.
Konačno, obvezni minimumi sagledavaju povijest prijašnjih osuda. Pojedincu koji se prvi put osuđuje trebala bi biti izrečena blaža kazna, dok ponavljačima prijeti dulja zatvorska kazna.
Neki članovi pravne zajednice kritizirali su obvezne minimume jer ne dopuštaju sucima da koriste svoje diskreciono pravo u predmetu. Pogotovo u slučaju nenasilnih kaznenih djela, obvezni minimumi smatraju se pomalo nepravednim. Budući da savezna vlada ima politiku nulte tolerancije na ilegalne droge, pojedinac koji je prvi put uhvaćen kako nosi malu količinu droge za osobnu upotrebu i dalje će se suočiti s zatvorom. U tim slučajevima sudac ne može odlučiti izreći blažu kaznu kao što je rad za opće dobro.
Stoga se nenasilno kazneno djelo droge može kazniti gotovo jednako strogo kao i nasilno. Zločin povezan s drogom ozbiljan je problem u Sjedinjenim Državama. Protivnici obveznih minimuma vjeruju da bi, kada bi se sucima dalo više slobode u odmjeravanju kazni, mogli učinkovitije kažnjavati pojedince povezane s nasilnim kaznenim djelima i uštedjeti novac pravnom sustavu na nenasilnim, kratkotrajnim prijestupnicima.
Mnogi vjeruju da je zatvorska populacija izravno pogođena obveznim minimumima. Smatraju da je porast broja stanovnika naknadno pridonio prenapučenosti zatvora, povećanju kriminala unutar zatvora i rastućih izdataka za izgradnju i održavanje novih zatvora. Kritičari obveznog izricanja kazne tvrde da bi se taj novac mogao bolje preusmjeriti na programe liječenja od droga i obrazovanje.
Zagovornici obvezne kazne tvrde da obvezna minimalna kazna služi svrsi. Obvezna kazna izvorno je donesena kako bi se uhvatili takozvani “kraljevi” industrije droga, definirani kao veliki trgovci ilegalnim supstancama kao što su kokain, heroin i metamfetamin. Pojedinac kojem prijeti izdržavanje zatvorske kazne prema zakonima o obveznom odmjeravanju kazni mogao bi ublažiti kaznu tako što bi se prijavio u lanac dilera ili narkotika. Postoje slučajevi u kojima se to dogodilo, a prijetnja obaveznom minimalnom kaznom je bez sumnje pridonijela. Nažalost, kraljevi droge skloni su se skrivati iza zida dilera niske razine, što ih čini teškim za traženje i kazneni progon čak i uz obavezne minimume.
Nadalje, tvrde pristaše, obvezni minimumi šalju jasnu poruku netolerancije dilerima droge. Obvezni minimum osigurava da će pojedinac uhvaćen kako nosi drogu biti kažnjen za to na bilo kojem sudu u Americi. Obvezni minimumi mogu potaknuti dilere da dvaput razmisle o svojim odabranim karijerama, kao i da osiguraju da će počinitelji droga biti jednako tretirani na svim saveznim sudovima.