Ortostatski vitalni znakovi, koji se također nazivaju nagibni ili posturalni vitalni znakovi, mjere krvni tlak i brzinu pulsa dok pacijenti sjede, stoje ili u ležećem položaju, ležeći licem prema gore. Rezultati ovih mjerenja koriste se za procjenu mogućeg smanjenja volumena, kao što je gubitak krvi, povraćanje ili proljev. Liječnici koriste rezultate kako bi utvrdili trebaju li pacijenti daljnja ispitivanja, intravenska nadomjesna terapija tekućinom ili drugi oblici liječenja.
Tehnika uzimanja ortostatskih vitalnih znakova zahtijeva od zdravstvenih djelatnika da poduzmu dva seta mjerenja. Prvo, pacijenti idu u ležeći položaj jednu do tri minute prije mjerenja krvnog tlaka i pulsa. Pacijenti koji ne osjećaju vrtoglavicu i mogu samostalno hodati mogu preskočiti mjerenje sjedenja i prijeći odmah na stajanje. Oni koji se u zdravstvenu ustanovu dovoze kolima hitne pomoći ili invalidskih kolica ili oni koji pate od vrtoglavice stavljaju se u sjedeći položaj s osloncem za drugo čitanje. Kako bi se osigurala točna usporedba, ortostatski vitalni znakovi moraju se uzeti na istoj ruci tijekom oba mjerenja.
Obično, kada pacijent ustane iz ležećeg položaja, gravitacija uzrokuje da se krv skuplja u donjem dijelu tijela, što izaziva reakciju u srčanim receptorima. Ovaj odgovor uzrokuje sužavanje krvnih žila u ekstremitetima, povećanje broja otkucaja srca i zadržavanje tekućine u bubrezima. Ove radnje tjeraju krv natrag u središnji sustav koji osigurava cirkulaciju vitalnih organa kao što su srce, jetra, bubrezi i mozak. U bolesnika sa smanjenim volumenom krvi, krvožilni sustav nema dovoljno krvi da stvori ovaj odgovor.
Stručnjaci se ne slažu oko toga što točno predstavlja značajnu promjenu ortostatskih vitalnih znakova iz ležećeg u sjedeći ili stojeći položaj. Opći konsenzus navodi da povećanje pulsa veće od 20 otkucaja u minuti ili pad krvnog tlaka veći od 20 milimetara žive (MM Hg) može ukazivati na iscrpljeni volumen tekućine. Obično se liječnici više bave dijastoličkim krvnim tlakom, predstavljenim najnižim brojem u očitanju krvnog tlaka, koji mjeri tlak kada je srce u mirovanju.
Stanja koja mogu uzrokovati gubitak volumena tekućine uključuju nedavni moždani udar kao što su moždani udar ili aneurizam, sindrom toksičnog šoka, teška konzumacija alkohola, autonomni poremećaji i sindrom kroničnog umora. Dugotrajno mirovanje u krevetu, dijabetes i neurološke bolesti također mogu iscrpiti volumen tjelesne tekućine. Neki lijekovi također mogu biti odgovorni za stanje, uključujući diuretike, blokade kalcijevih kanala i inhibitore monoamin oksidaze (MAO).
Dok ortostatski vitalni znakovi mogu biti koristan alat u dijagnosticiranju iscrpljenosti volumena, obično se prati dodatnim testiranjem. Mnogi čimbenici utječu na krvni tlak i brzinu pulsa, pa sami po sebi nisu pouzdani pokazatelji određenog problema.