Osmotski diuretici su klasa lijekova koji uzrokuju povećanu proizvodnju urina kod pacijenata. Ovi lijekovi djeluju tako što pomiču ravnotežu vode između različitih dijelova tijela. Različiti osmotski diuretici uključuju manitol, izosorbid, ureu i glicerin. Općenito, ovi lijekovi imaju manje snažan učinak u usporedbi s nekim drugim vrstama diuretika. Iako se ovi lijekovi obično dobro podnose, pacijenti s određenim osnovnim bolestima ne bi ih trebali uzimati.
Mehanizam djelovanja osmotskih diuretika je promjena načina na koji bubrezi filtriraju krv i proizvode mokraću. Općenito, osmotski agensi imaju svoje djelovanje jer njihova prisutnost povećava količinu tvari otopljenih u krvi. Uz visoke koncentracije osmotskih agenasa u tijelu, voda će teći iz unutrašnjosti stanica u krvotok u nastojanju da normalizira relativnu koncentraciju tvari u unutarstaničnim i izvanstaničnim prostorima u tijelu. To dovodi do toga da više tekućine odlazi u bubrege kako bi se filtriralo, uzrokujući povećanu proizvodnju urina. Dodatno, prisutnost osmotskih agenasa u tekućini koju bubrezi filtriraju može rezultirati reabsorbiranjem manje vode u krvotok, što rezultira pojačanim mokrenjem.
Postoje četiri različita diuretika koja se obično koriste. Jedna od najvažnijih je kemijska vrsta koja se zove manitol, a to je mala molekula koja se ne probavlja i ne sudjeluje ni u kakvim kemijskim reakcijama unutar tijela. Druga dva najčešće korištena sredstva uključuju glicerin i izosorbid. Urea, još jedan osmotski diuretik, ne koristi se u SAD-u, ali se može prepisivati u drugim zemljama širom svijeta.
Općenito, osmotski diuretici smatraju se manje snažnim lijekovima u usporedbi s nekim drugim klasama diuretika. Oni uzrokuju da pacijenti manje mokre u usporedbi s nekim drugim diureticima. Stoga, iako se ponekad koriste isključivo za povećanje izlučivanja urina, također se koriste na nekoliko drugih načina. Na primjer, manitol se može dati pacijentima koji imaju povećan intrakranijalni tlak u nastojanju da smanje taj tlak uzrokujući da dio tekućine u mozgu teče u krvotok.
Uobičajene nuspojave diuretika mogu uključivati glavobolju, povraćanje i mučninu. Dugotrajna primjena lijeka mogla bi smanjiti koncentraciju natrija u krvi, što bi dovelo do stanja zvanog hiponatremija. Kada je blago, ovo stanje uzrokuje nespecifične simptome; međutim, teška hiponatremija može uzrokovati napadaje.
Ne treba svim pacijentima davati osmotske diuretike. Davanje osmotskih diuretika povećava volumen krvi koja cirkulira po tijelu. Bolesnicima koji već imaju previše tekućine u tijelu, na primjer u bolesnika s završnom bolešću bubrega ili kongestivnim zatajenjem srca, lijekove ne treba davati jer bi mogli pogoršati posljedice ovih temeljnih bolesti. Bolesnicima koji ne proizvode mokraću također ne bi trebali davati lijekove.