Pasivne RFID oznake su uređaji za snimanje elektroničkih informacija koje se mogu interpretirati pomoću uređaja poznatog kao RFID čitač. RFID označava radiofrekvencijsku identifikaciju, a RFID oznake se mogu pričvrstiti ili ugraditi u bilo koji objekt ili stvorenje, uključujući ljude. RFID čitač može pristupiti informacijama u RFID oznaci daljinski s udaljenosti od nekoliko metara ili metara. Pasivne RFID oznake razlikuju se od aktivnih RFID oznaka po tome što nemaju neovisni izvor napajanja i mora ih aktivirati čitač. Pasivne RFID oznake naširoko se koriste u raznim poslovnim, državnim i transportnim aplikacijama.
Tehnologiju iza RFID oznaka pionir je 1940-ih ruski znanstvenik Leon Theremin, koji je stvorio pasivni, nemoćni uređaj koji se koristio za prisluškivanje u sovjetskim špijunskim operacijama. Kasnije su znanstvenici istraživali potencijal tehnologije za benigne namjene, poput praćenja i identifikacije zrakoplova. Ovaj uređaj, nazvan transponder, još uvijek se koristi u zrakoplovima u moderno doba. Napredak u tehnologiji omogućio je minijaturizaciju uređaja, omogućujući stvaranje pasivnih RFID oznaka koje bi se mogle pričvrstiti na objekte kao mikročipovi, naljepnice ili čak medicinski uređaji koji se mogu kirurški implantirati.
Pasivne RFID oznake uključuju malu količinu računalnih sklopova, antenu za primanje i prijenos informacija, a ponekad i pokrov za zaštitu ili izolaciju ove opreme. Krug i antena mogu biti tako mali da se praktički ne mogu otkriti, jer ograničeno funkcioniranje uređaja ne zahtijeva napajanje ili pokretne dijelove. Kada se RFID čitač koristi unutar dometa oznake, on šalje signal koji aktivira antenu oznake. Antena zatim prenosi informacije sadržane u strujnom krugu do RFID čitača. Ostatak vremena oznaka miruje.
Pasivne RFID oznake dobile su široku upotrebu u industriji i vladi kao metoda kontrole zaliha, zamijenivši prethodne metode koje su zahtijevale dugotrajan unos podataka o proizvodu. RFID čipovi koji se mogu implantirati dugo se koriste kod životinja, prvo kao monitori za stoku na farmama, a kasnije za praćenje ili prepoznavanje odbjeglih kućnih ljubimaca. U 21. stoljeću koriste se za identifikaciju i plaćanje u javnom prijevozu, cestama s naplatom cestarine, pa čak i za transakcije kreditnim karticama. Različite vlade i neovisne tvrtke koristile su ih za identifikaciju imovine i osoblja kako bi spriječile krađu i kontrolirale pristup objektima. Počevši od 2000-ih, dodani su i raznim službenim dokumentima, poput putovnica.
Široka upotreba pasivnih RFID oznaka nije bila bez kontroverzi; posebno, zagovornici privatnosti strahuju da bi službenici ili kriminalci mogli zloupotrijebiti RFID oznake s osobnim podacima. Neke tvrtke prodaju uređaje za blokiranje RFID signala, tako da se oznake mogu aktivirati samo uz znanje i pristanak osobe. Američka uprava za hranu i lijekove (FDA) odobrila je implantirane RFID čipove za ljudsku upotrebu 2004. godine, a tvrtke za čipove predlažu da bi mogli sadržavati medicinsku dokumentaciju ili eliminirati potrebu za osobnim iskaznicama. Nepotrebno je reći da se to nije dobro složilo zagovornicima privatnosti. FDA priznaje da bi mogle postojati komplikacije od implantacije nove tehnologije, uključujući alergijske reakcije, interferencije s medicinskim uređajima, pa čak i rak.