U engleskom se pasivni glagoli koriste u konstrukciji rečenice poznatoj kao pasivni glas. U pasivnom glasu, subjekt rečenice se radi, a ne djeluje, i često se pojavljuje na kraju rečenice. To se razlikuje od aktivnog glasa, u kojem subjekt rečenice izvodi radnju. Primjeri pasivnih glagola uključuju “bio je izbrisan”, “bio je viđen” i “sjetio se”. Alternativne, aktivne verzije ovih glagola bile bi “izbriši”, “vidio” i “sjeća se”, a svakom prethodi subjekt rečenice.
Prema Oxfordskom rječniku engleskog jezika, primarnom izvoru o upotrebi engleskog jezika, pasivni su glagoli u upotrebi barem od 14. stoljeća. U prethodnoj rečenici, izraz “bili u upotrebi” koristi pasivni glas. Alternativni izraz koji koristi aktivne glagole mogao bi biti: “Govornici engleskog jezika koristili su pasivne glagole.” Odabir hoće li se koristiti pasivni ili aktivni glagoli ovisi o brojnim čimbenicima. To uključuje važnost predmeta i osobne ili profesionalne stilske preferencije.
Neki jezični vodiči i organizacije aktivno obeshrabruju upotrebu pasivnih glagola. Na primjer, klasični tekst Elementi stila, prvi put objavljen 1918., daje prednost aktivnom glasu u odnosu na pasiv, rekavši da je “izravniji i energičniji”. Međutim, primjećuje se da pasivni glas ima svoje namjene. Nasuprot tome, neke tvrtke, kao što su novine i pružatelji online sadržaja, izrazito ne odobravaju pasivne glagole ili ih potpuno zabranjuju. Ironično, to ponekad može rezultirati kašnjenjem u proizvodnji i neugodnim formulacijama.
Rečenica “Trgovina je opljačkana” koristi pasivne glagole jer identitet pljačkaša možda nije poznat. Alternativna aktivna rečenica, “Razbojnici su opljačkali dućan”, suvišna je i neugodna. Čak i ako su lopovi identificirani, pisac može odabrati pasivni glas da stavi naglasak na trgovinu, a ne na kriminalce. U slučaju njihovog zarobljavanja, pisac može reći: “Pljačkaši su zarobljeni”, jer je očito da ih je uhvatila policija.
Klasičan primjer upotrebe pasivnih glagola je rečenica “Pogreške su napravljene”. Ova fraza se obično koristi u politici i biznisu, osobito kada je javna osoba uhvaćena u nedjelima. Omogućuje govorniku da naizgled izrazi žaljenje, a da zapravo ne prizna krivnju. Ni govornik ni bilo tko drugi nije identificiran kao krivac, a sam čin nije identificiran. Ovo je zaštitna mjera u slučaju da govornik kasnije bude meta pravnih ispitivanja.