Pneumociti su vrsta stanica koje oblažu zračne vrećice, ili alveole, pluća. Alveole su mjesto izmjene plinova u tijelu, što se odnosi na proces u kojem se kisik iz udahnutog zraka izvlači u krvotok, a ugljični dioksid (CO2) se uklanja iz krvi i izdiše. Pneumociti uglavnom djeluju podržavajući funkcije alveola, a mogu se podijeliti u dva podtipa: tip I i tip II.
Pneumociti tipa I su dugačke i tanke stanice koje su spljoštene na velikom području i stoga čine približno 95 posto alveolarne površine iako predstavljaju samo oko 40 posto stvarnih stanica. Ove stanice tvore strukturu alveolarne stijenke, omogućuju izmjenu kisika i ugljičnog dioksida u alveolama i pomažu u kontroli kretanja tekućine između intersticija i zračnog prostora. Tankoća tih stanica čini ih posebno osjetljivima na mehaničke ili toksične ozljede, a nedostaje im mitotički potencijal i stoga se ne mogu regenerirati.
Druga vrsta alveolarnih stanica, pneumociti tipa II, male su, debele stanice koje čine približno 3 posto alveolarne površine i predstavljaju oko 60 posto stvarnih stanica. Za razliku od stanica tipa I, ove stanice imaju mitotički potencijal, što im omogućuje proliferaciju i diferencijaciju u ključne stanice tipa I, zamjenjujući ih nakon ozljede. Važna funkcija stanica tipa II je proizvodnja i izlučivanje plućnog surfaktanta – tekućine koja oblaže zračne vrećice i smanjuje količinu posla potrebnog plućima za disanje.
Plućni surfaktant je mješavina proteina i fosfolipida koja potpuno oblaže alveole i doprinosi elastičnosti pluća. Dvije glavne funkcije plućnog surfaktanta su povećanje sposobnosti izmjene plinova u plućima i smanjenje površinske napetosti alveola, što smanjuje količinu napora potrebnog za napuhavanje pluća tijekom udisaja. Ako pluća nemaju dovoljno te tekućine, mogu biti sklona djelomičnom ili potpunom kolapsu – također poznatom kao atelektaza.
Stanice prašine ili alveolarni makrofagi su fagocitni tip stanica koji se nalaze u blizini pneumocita. Oni su smješteni na glavnoj granici između tijela i vanjskog svijeta – područja gdje je domaćin posebno osjetljiv na invaziju patogena, toksina i stranih tvari – a obrana domaćina njihova je primarna funkcija. Stanice prašine normalno reagiraju na strane tvari tako što ih progutaju i probavljaju; međutim, u slučaju prijetnje koja je prevelika da bi se mogla kontrolirati samo fagocitozom, ove stanice su također sposobne osloboditi niz proupalnih citokina kako bi pozvali veći imunološki odgovor tijela.