Prava preprodaje su prava koja pripadaju bilo kojem zakonitom kupcu predmeta zaštićenog autorskim pravima, kao što je knjiga, film ili glazba. Ta se prava preprodaje dodjeljuju prema pravnoj teoriji koja se zove doktrina prve prodaje, koja predviđa da kada nositelj autorskih prava nad kreativnim djelom proda ili pokloni kopiju tog djela, on ili ona više nemaju prava na tu određenu kopiju. Ovaj pravni koncept je ono što ljudima omogućuje privatnu prodaju predmeta zaštićenih autorskim pravima koje legalno kupuju bez kršenja isključivog prava nositelja autorskih prava na distribuciju. Iako su prava preprodaje ranije dozvoljavala zakonitim kupcima djela zaštićenih autorskim pravima da iznajmljuju takva djela radi zarade bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, većina jurisdikcija je donijela zakone koji zabranjuju ovu praksu.
Nositelj autorskih prava obično ima ekskluzivno pravo na distribuciju primjeraka kreativnog djela na koje posjeduje autorska prava. Međutim, doktrina prve prodaje prekida sva njegova ili njezina prava na određenu kopiju kreativnog djela nakon prodaje ili davanja te kopije drugoj osobi. To znači da svaki zakoniti kupac primjerka može prodati ili pokloniti određeni primjerak koji je stekao pravnim putem bez traženja dopuštenja za distribuciju djela od nositelja autorskih prava. Suprotno tome, ako kopiju stekne nezakonitim putem, nema prava preprodaje tog primjerka i svaki prijenos krši isključivo pravo nositelja autorskih prava na distribuciju.
Proliferacija digitalnih kopija glazbe i filmova donekle je promijenila ta prava preprodaje. Po svojoj prirodi, lako je stvoriti identične kopije glazbe ili filmova u njihovom digitalnom obliku bez posebne opreme. Stoga se prava preprodaje općenito ne primjenjuju na duplikate zakonito stečenih digitalnih kopija glazbe ili filmova osim ako prodavač ne izbriše digitalnu kopiju koju je prvotno kupio.
Ranije su prava preprodaje obuhvaćala i pravo iznajmljivanja zakonito kupljenih kreativnih djela radi zarade. Međutim, početkom 1980-ih došlo je do porasta takvih poduzeća i nositelji autorskih prava smatrali su da su poslovi iznajmljivanja prijetnja prodaji. Kao rezultat toga, većina jurisdikcija donijela je zakone koji izuzimaju iznajmljivanje takvih kreativnih djela radi zarade od prava preprodaje. Stoga, svatko tko iznajmi zakonito kupljenu kopiju kreativnog djela trećoj strani mora prvo zatražiti dopuštenje nositelja autorskih prava ili je iznajmljivanje kršenje isključivog prava nositelja na distribuciju.