Pravila o podrijetlu su zakoni koji postavljaju rubriku za određivanje izvora robe. Zemlja porijekla može biti vrlo važna za poreze i carine, trgovinske sporazume i druga pitanja. Međunarodni zakoni pokrivaju neka pravila o podrijetlu, a nacije također mogu postaviti svoja vlastita. Globalna trgovina rezultira situacijama u kojima roba može imati komponente iz brojnih nacija, što ponekad otežava određivanje odakle potječe, a pravila o podrijetlu standardiziraju ovaj proces u interesu pravednosti.
Ako je dobro u cijelosti proizvedeno, uzgojeno ili proizvedeno u jednoj naciji, ta je nacija podrijetlo proizvoda. Kukuruz uzgojen u Meksiku, na primjer, prema zakonu je meksičkog porijekla. Međutim, proizvodi često prolaze kroz nekoliko transformacija prije nego što dođu na otvoreno tržište. Dakle, pravila o podrijetlu obično propisuju da je nacija u kojoj se dogodila posljednja “značajna transformacija”, pretvarajući dobro u potpuno novi proizvod, nacija podrijetla robe. Ako se meksički kukuruz otprema preko granice Sjedinjenih Država i melje u brašno, ovo je značajna transformacija i Sjedinjene Države su nova zemlja podrijetla.
Neke nacije imaju drugačiju metodu, ne gledajući na bitne transformacije, već na dodanu vrijednost. U tim nacijama važna je povijest komponenti dok se kreću preko granica. Prema ovim pravilima, prepakiranje meksičkog kukuruza u Sjedinjenim Državama promijenilo bi naciju podrijetla kukuruza, iako se značajna transformacija ne dogodi, jer novo pakiranje dodaje vrijednost.
Tvrtke uzimaju u obzir pravila o podrijetlu kada odlučuju gdje nabaviti proizvode i gdje će ih sastaviti. U zemlji u kojoj su značajne transformacije ključne, tvrtka bi mogla imati komponente proizvedene u inozemstvu, a zatim ih sastaviti u svojim matičnim zemljama, tako da mogu označiti proizvode kao domaće po prirodi. To može pomoći tvrtkama da izbjegnu uvozne poreze i carine za gotove proizvode. Također sprječava tvrtke da se krše uvoznih kvota i drugih ograničenja.
Pravila o podrijetlu u određenoj naciji mogu se promijeniti prema nahođenju kreatora politike. Tvrtke zainteresirane za trgovinu, proizvodnju ili ulaganje u zemlju posvećuju veliku pozornost ovim pravilima i predloženim promjenama te mogu lobirati za politike za koje smatraju da će biti od koristi za njihovo poslovanje. Vlade općenito žele promicati rast domaćeg poslovanja, a da pritom ne omalovažavaju trgovinske partnere, a ponekad moraju ići po tankoj liniji s trgovinskim propisima kako bi stranke s sukobljenim i različitim interesima bile zadovoljne. Alati poput koncesija i ugovora mogu biti korisni za smirivanje trgovinskih partnera.