Prevladavajuće plaće su plaće koje se isplaćuju većini ljudi koji su uključeni u određeni rad u određenom zemljopisnom području. U Sjedinjenim Državama, akt Kongresa poznat kao Davis-Baconov zakon propisuje da će se prevladavajuće plaće koristiti za određivanje plaća i beneficija radnika koje vlada ugovori za javne projekte. Vlade različitih država koriste svoje posebne metode određivanja kolika bi trebala biti ta plaća. Identificiranje prevladavajućih stopa plaća može biti kontroverzno jer može dovesti do dodatne potrošnje na javne projekte i prednosti za radnike zaštićene sindikatima.
Godine 1931. američki je Kongres donio Davis-Baconov zakon. Njegova je svrha bila spriječiti vladu da izrabljuje radnike utvrđivanjem plaća za određeni posao koje su bile niže od uobičajenog iznosa koji se isplaćuje radnicima koji rade taj posao. Ovaj zakon također je proizašao iz percipirane rasne diskriminacije u sindikatima, budući da je omogućio svim radnicima s kojima vlada ugovor da primaju plaće usporedive s plaćom sindikata. Mnoge su države od tada donijele vlastitu verziju Davis-Baconovog zakona kako bi uspostavile neku lokaliziranu metodu određivanja prevladavajućih plaća.
Iako se koriste različite metode, prevladavajuće plaće za neko područje obično se određuju prema plaći koju zarađuje većina radnika u određenom području. Na primjer, zamislite da određena država ima 100 certificiranih zavarivača, a od njih 65 zarađuje 35 američkih dolara (USD) na sat. U tom slučaju, prevladavajuća plaća za zavarivača u toj državi bila bi 35 USD na sat, a to bi bila stopa plaćena za svakog zavarivača kojeg je država angažirala za javni projekt. Ovo je također metoda koja se može koristiti za određivanje naknada koje se isplaćuju takvim radnicima.
Takva metoda znači da prevladavajuće plaće ne odražavaju uvijek prosječni iznos plaće koji se isplaćuje određenoj skupini radnika. Koristeći gornji primjer, zamislite da je cijena od 35 USD po satu zapravo najviša cijena koja se plaća zavarivačima u toj državi. To znači da su ostali zavarivači u državi koji nemaju tu stopu svi manje plaćeni. U ovom slučaju, prosječni iznos zavarivača u državi bio bi niži od stope utvrđene kao prevladavajuća plaća.
Zbog toga se mnogi kritičari prevladavajućih zakona o plaćama žale da takva praksa dovodi do rasipničkog trošenja na javne projekte, što povećava troškove za te projekte. To može dovesti do manjka proračuna, viših poreza i manjeg poduzimanja javnih projekata. Osim toga, neki vide prevladavajuće zakone o plaćama kao način pružanja usluga sindikatima, čiji radnici obično imaju najviše stope i stoga bi mogli imati konkurentsku prednost u dobivanju ovih javnih ugovora u odnosu na tvrtke u kojima radnici koji nisu sindikalno zarađuju manje.