Transfer faktori su tvari uzete iz ljudskog ili životinjskog izvora za koje se vjeruje da pružaju imunitet na bolesti kada se daju oralno ili injekcijom pacijentima. Izvor, bilo čovjek ili životinja, već ima imunitet na ciljanu bolest, a vjeruje se da faktori prijenosa pružaju zaštitu od ciljane bolesti onima koji ih dobiju. Primatelji mogu imati oslabljen imunološki sustav ili nemaju imunitet na određenu bolest. Smatra se da prijenosni faktori jačaju imunološki sustav povećanjem imuniteta posredovanog stanicama i stimuliranjem proizvodnje medijatora limfokina proteina, dok se također vežu na infektivni agens ili same inficirane stanice. Promiču se kao metoda liječenja širokog spektra bolesti i stanja uključujući sindrom kroničnog umora, šindre i hepatitis, a mogu predstavljati alternativu prekomjernoj upotrebi antibiotika.
Nađen u kolostrumu, blijedoj tvari koju proizvode mliječne žlijezde ubrzo nakon poroda, faktori prijenosa prirodno prenose majčin imunitet na bebu. Prvi put otkriveni 1940-ih, istraživači su od tada tražili načine na koje se te molekule mogu koristiti u borbi protiv bolesti. Proizvedene u tijelu od strane T-stanica, vjeruje se da jačaju imunološki sustav primatelja. Komercijalno su dostupni u dodatcima bez recepta, te u injekcijskim i oralnim oblicima koje koriste medicinski stručnjaci.
Klinička ispitivanja koja su koristila ovaj tretman za kancerogene maligne bolesti pokazala su različite rezultate. Neke studije pokazuju manju učinkovitost od placeba, dok druge pokazuju kliničke prednosti. Uočeni su pozitivni rezultati u prevenciji šindre kod djece s leukemijom. Istraživanja potvrđuju da korištenje faktora prijenosa u imunizaciji sprječava djecu koja boluju od leukemije da u početku dobiju šindre, iako su bili neučinkoviti u prevenciji drugog napada šindre.
Istraživanja su se pokazala neuvjerljivom o učinkovitosti terapije transfer faktorom za sindrom kroničnog umora kada se primjenjuje kao intramuskularna injekcija. Ovaj tretman također se nije pokazao učinkovitim u povećanju stope preživljavanja kod raka pluća ili melanoma kada se daje u kombinaciji s drugim tretmanima raka. Istraživanja su također pokazala mali ili nikakav učinak u usporavanju napredovanja Lou Gehrigove bolesti.
Nije bilo dovoljno istraživanja da bi se zaključilo da faktori prijenosa pružaju učinkovit tretman za mnoge druge bolesti, iako postoje neki dokazi da oni mogu donijeti koristi. Bolesnici koji pate od blagih do umjerenih oblika multiple skleroze mogu doživjeti određeno usporavanje progresivne bolesti nakon dugotrajne primjene molekula dobivenih od ljudi. Goveđi faktori prijenosa mogu pomoći onima koji pate od infekcije povezane s AIDS-om kriptosporidioze. Potrebni su dodatni dokazi kako bi se utvrdila učinkovitost ovog liječenja s obzirom na autizam, astmu, dijabetes, Alzheimerovu bolest i mnoge druge.
Čini se da su nuspojave i sigurnosni problemi minimalni ili nepostojeći kada se koriste faktori prijenosa koji potiču od ljudi. Postoji zabrinutost zbog mogućnosti zaraze bolesnika goveđim spongiformnim encefalitisom (BSE) ili “bolešću kravljeg ludila” kada se koriste molekule dobivene od krava. Pokazalo se da su prijenosni faktori iz ljudskih izvora sigurni u odraslih do dvije godine i sigurni u djece do šest godina.