Neki stručnjaci smatraju da su najpoznatija od svih drama tragedije Williama Shakespearea. Te su drame pisane tijekom cijele njegove karijere, počevši od jedne dvije njegove najranije drame, Tita Andronika i Romea i Julije. Između 1600.-1607., razdoblja koje se poklopilo s krajem blistavog elizabetanskog doba i usponom monarhije Stuarta, Shakespeare je napisao još sedam tragičnih djela: Hamlet, Othello, Macbeth, Kralj Lear, Antonije i Kleopatra, Timon Atenski i Troila i Kreside.
Shakespeareove tragedije možemo podijeliti u dvije različite skupine. Ljubav, ili “srce”, tragedije Romea i Julije, Antonija i Kleopatre i Otela, uključuju par ljubavnika razdvojenih sudbinom i društvom. U ove tri drame glavni likovi nisu gospodari vlastite sudbine, već pijuni vučeni prema smrti ili trajnom razdvajanju od strane sila izvan kontrole. Otelo i Troilo i Kresida neki stručnjaci smatraju graničnim tragedijama srca/glave, jer kombiniraju elemente oba žanra.
Preostale tragedije “glave” definirane su njihovim odnosom prema teorijama dramske tragedije grčkog filozofa Aristotela. Oni prikazuju protagonista s fatalnim nedostatkom koji je potpuno sposoban za slobodnu volju, a čije dobre osobine, nažalost, nadvlada ego. Junak Shakespeareovih tragedija uvijek je suočen s prilikama za iskupljenje, ali ih nikada ne uspijeva uzeti na vrijeme, što gotovo uvijek vodi u smrt.
Hamlet i Macbeth vrte se oko tema kada i pod kojim okolnostima je ispravno preuzeti vlast. Hamlet, suočen sa spoznajom da je njegov stric kralj izdajica i ubojica, još uvijek ne može sebe uvjeriti da poduzme bilo kakvu akciju, od samoubojstva do kraljevoubojstva. Macbeth je potpuno svjestan da je kralj Duncan dobar čovjek i kralj, ali dopušta proročanstvu i vlastitoj ambiciji da ga uvjere da ubije Duncana i preuzme prijestolje. Oba lika ignoriraju svoje moralne porive i kreću putem vlastite smrti.
Ostarjeli i vjerojatno ludi kralj kreće na potpuno drugačije tragično putovanje u Kralju Learu. U ovoj predstavi Lear poklanja ili gubi svoje prijestolje, zemlju, sklonište, pa čak i odjeću nakon što je fatalno krivo procijenio svoju najmlađu kćer Cordeliju. Kralj Lear se često smatra najtragičnijom od Shakespeareovih tragedija, jer se Lear na kraju iskupljuje, samo da bi pretrpio smrt Cordelie i sebe.
Najkrvavija Shakespeareova tragedija je njegova najranija, Tit Andronik, za koju se vjeruje da je napisana 1590-ih. Tit Andronik uključuje rimskog vojskovođu koji žrtvuje sina poraženog neprijatelja. Time započinje ciklus osvetničkih djela, koji završava tako što Titusovoj kćeri odsijeku ruke i jezik, a njezini napadači ispeku pitu i serviraju majci. Tit Andronik nije tipičan za Shakespeareov stil ni u jednoj drugoj predstavi, a stručnjaci ga često smatraju Shakespeareovim pokušajem da napiše predstavu elizabetanske osvete, popularan stil u njegovoj mladosti.
Timon Atenski je možda najmanje poznata od Shakespeareovih tragedija. Uključuje grčkog mizantropa, Timona, koji gubi sav svoj novac i odlučuje okriviti grad, a ne sebe. Timon umire u pustinji nakon što je platio pobunjeniku da nastavi s napadom na Atenu. Znanstvenici općenito ne vole ovu predstavu, a neki čak vjeruju da je možda rezultat loše suradnje između Shakespearea i drugog autora.
Shakespeareove tragedije obično imaju nekoliko značajki. Većina počinje u uređenom društvu i kreće se prema kaosu, jer heroj dopušta da njegove mane vladaju njime. Često se ova kaotična promjena odražava u prirodnom svijetu, a karakteristične su oluje i čudne magle. Ono što je najvažnije, u predstavama su junaci s kojima se publika može poistovjetiti i sažaliti. Protagonisti Shakespeareovih tragedija nisu zlikovci ili sveci, već općenito dobri ljudi uništeni vlastitim egom ili zlom sudbinom.