Stabilizirane slike su slike koje su fiksirane na mrežnici i nisu narušene mikropokretima oka. Studija na stabiliziranim slikama otkriva da one blijede iz vida i postaju neprimjetne, što je važna prilagodba koja pruža zanimljive informacije o vizualnoj percepciji i funkciji mozga. Čini se da je znanost koja stoji iza stabiliziranih slika složena i uključuje niz neuroloških procesa koji igraju ulogu u percepciji i evaluaciji informacija.
Jedan primjer stabilizirane slike su krvne žile oka, koje prolaze između mrežnice i zjenice oka. Ove žile trebale bi biti vidljive kao splet niti u vidu jer prekidaju protok svjetlosti u oko i trebale bi bacati sjene na mrežnicu. To, zapravo, nije tako; ljudi ne vide svoje krvne žile osim ako jako jako svjetlo ne zasja u oko i ne pomakne baciti sjene.
Mozak se jasno prilagodio žilama u oku kako bi ih učinio nevidljivima tijekom normalnog vida, u svrhu pojašnjenja vida. Ove stabilizirane slike pomiču se s okom kada se ono pomiče jer su žile unutar oka i tako ostaju fiksirane u odnosu na mrežnicu. Studije na stabiliziranim slikama mogu koristiti brojne tehnike za istraživanje percepcije i testiranje teorija o tome kako ovaj fenomen funkcionira. Mehanika iza toga leži u centrima za vizualnu obradu mozga, koji procjeđuju informacije poslane duž optičkog živca kako bi stvorili smislenu sliku.
Jedna je mogućnost da subjekti bulje u sliku, držeći oči mirno. Nehotični mikropokreti koji se događaju automatski neće utjecati na sliku. Koristeći nešto poput tamne točke projicirane u sredini sivog oblaka bez jasnog ruba, istraživač može pokazati da zadržavanje očiju i dalje omogućuje da sivi oblak izblijedi, ostavljajući samo točku za sobom. Učenici koji uče o vizualnoj percepciji mogu raditi ovakve vježbe kako bi naučili kako funkcioniraju stabilizirane slike.
U opsežnijim eksperimentima, ispitanici mogu nositi specijalizirana pokrivala za glavu koja projiciraju sliku i detektiraju pokrete očiju kako bi pomicali sliku okom. Stabilizirane slike nestat će iz vidokruga kako im se oko prilagođava i prilagođava. Ovaj fenomen pokazuje da je vid mnogo složeniji od jednostavne obrade svjetlosti koja pogađa mrežnicu. Mozak uči odbaciti fiksne informacije, pod pretpostavkom da nisu relevantne, te koristi taktike kao što je otkrivanje rubova kako bi pružio smislene informacije o objektu.