Standardizirani testovi imaju oblik niza pitanja s višestrukim odgovorima koje mogu ispuniti tisuće ispitanika odjednom i brzo ih ocijeniti pomoću strojeva za skeniranje. Test je osmišljen tako da mjeri ispitanike jedni s drugima i standardom, a standardizirani testovi se koriste za procjenu napretka u školama, sposobnosti pohađanja visokoškolskih ustanova te za smještaj učenika u programe koji odgovaraju njihovim sposobnostima. Mnogi roditelji i odgajatelji kritizirali su standardizirano testiranje, tvrdeći da ono nije pošteno mjerilo sposobnosti ispitanika te da standardizirano testiranje, posebice testiranje s visokim ulozima, treba svesti na minimum ili potpuno ukinuti.
Standardizirani testovi mogu biti na papiru ili na računalu. Ispitaniku se daje pitanje, izjava ili problem, a očekuje se da će odabrati jedan od izbora ispod njega kao odgovor. Ponekad je odgovor jasan; na pitanje koliko je dva plus dva, učenik bi odabrao “četiri” s popisa dostupnih odgovora. Odgovor nije uvijek tako jasan, jer mnogi testovi uključuju više teorijskih pitanja, poput onih koji uključuju kratak odlomak koji se od ispitanika traži da pročita. Učenik se upućuje da odabere najbolji mogući odgovor, a na kraju zadanog vremenskog razdoblja prikupljaju se i boduju listovi s odgovorima.
Standardizirani testovi imaju neke prednosti. Oni su jeftini, vrlo brzo se ocjenjuju i omogućuju analitičarima da pogledaju širok uzorak pojedinaca. Zbog toga se često koriste za mjerenje napretka škole, uspoređujući standardizirane rezultate testova s učenicima iz drugih škola. Međutim, standardizirani testovi u konačnici nisu baš dobra mjera uspješnosti i inteligencije pojedinca, jer je sustav krajnje pojednostavljen. Standardizirani test može mjeriti zna li učenik ili ne kada je Magna Carta napisana, na primjer, ali ne može utvrditi je li učenik upijao i razmišljao o većim pitanjima koja okružuju povijesni dokument.
Studije o formatu standardiziranih testova sugeriraju da mnogi od njih sadrže ugrađene kulturološke predrasude koje ih inherentno otežavaju djeci izvan kulture autora testova. Iako se većina testova analizira zbog očite pristranosti i uvredljivih izraza, podsvjesna pristranost nikada se ne može u potpunosti eliminirati. Nadalje, kritičari su tvrdili da standardizirani testovi ne dopuštaju učeniku da pokaže svoje vještine zaključivanja, deduktivne logike, kritičkog mišljenja i kreativnosti. Iz tog razloga neki testovi integriraju kratke eseje. Ovim esejima učenici razreda često posvećuju samo kratku pozornost, koji se često uvelike razlikuju u mišljenju o tome kako bi esej trebao biti ocijenjen.
Konačno, mnogi zabrinuti roditelji i odgajatelji ne odobravaju praksu testiranja s visokim ulozima. Kada se standardizirani test koristi sam za određivanje treba li učenik unaprijediti ocjenu, diplomirati ili biti primljen u školu, to je poznato kao testiranje s visokim ulozima. Često se školska akreditacija ili napredovanje nastavnika oslanja samo na ishod standardiziranih testova, što je pitanje koje zabrinjava mnoge ljude. Kritičari testiranja s visokim ulozima vjeruju da treba uzeti u obzir druge čimbenike kada se razmatraju velika pitanja, uključujući izvedbu u učionici, intervjue, rad u nastavi i opažanja.