Tablasi su indijski ručni bubnjevi iz 18. stoljeća koji se danas koriste u popularnoj, klasičnoj i umjetničkoj glazbi. Sastoje se od dva kratka bubnja različitih veličina, po jedan koji se svira svakom rukom. Često svirane tijekom vjerskih ceremonija, tablasi su važan dio indijske kulture i glazbe te su primarni bubnjevi za popularnu i klasičnu glazbu sjeverno od Indije.
Tablasi su tipični bubnjevi bez okvira. Tabla je skup od dva bubnja, različitih oblika, koji se sviraju u različitim tembrima. Često se sviraju sjedeći, s bubnjem u krilu ili ispred njega. Mogu se svirati prstima, palčevima, dlanovima i zglobovima te proizvoditi različite zvukove ovisno o veličini bubnja. Tabla ima savršenu podesivu visinu tona i zbog svojih akustičkih svojstava, tabla je sposobna za mnogo različitih nota.
Tablice su izrađene od mnogo materijala. Za razliku od mnogih drevnih bliskoistočnih bubnjeva, tabla školjka je općenito izrađena od mjedi, aluminija ili metala, iako se može napraviti i od jeftinijih materijala. Međutim, kao i većina njegovih prethodnika, glava bubnja se općenito izrađuje rastezanjem kozje kože preko prednje strane bubnja.
Tablasi se sastoje od desnog bubnja, zvanog dajan, i lijevog bubnja, zvanog bajan. Dayan je cilindrična školjka izrađena od tvrdog drveta, kao i većina indijskih bubnjeva. Dayan bubanj je malo veći u podnožju nego na vrhu. Bajanski bubanj, najučinkovitije izrađen od poliranog mesinga, ima polukružni oblik, zaobljen na dnu i ravan na vrhu. Oba bubnja su visoka manje od 1 ft (30 cm), dok je dayan širok 5.5 in (14 cm) u glavi, a bayan je 8.6 (22 cm) u prečniku.
Tabla potječu iz dugog niza bliskoistočnih i indijskih instrumenata iz antičkih vremena. Izravno potječu od indijskih mrdangma i puskara, koji su se vidjeli na piktogramima već u šestom i sedmom stoljeću. Tablasi su razvijeni od tih bubnjeva 1700-ih. Naziv, od arapske riječi tabl za bubanj, potječe od arapskih osvajača Indije koji su igrali važnu ulogu u indijskoj glazbi tog razdoblja.
Sviranje tabla obično slijedi šest različitih stilova indijske klasične glazbe, zvanih gharane. Učenja su se razvijala redom i uključuju mnoge stilove. Među tim stilovima su različiti stilovi improvizacije, posebne note, kontinuirano sviranje, snažni udarci te nježno i osjetljivo sviranje sa zakrivljenim prstenjakom.