Tradicionalne priče su priče koje imaju određeno značenje u kulturnoj povijesti određene skupine ljudi. Pojam “tradicionalne priče” također se ponekad koristi za označavanje pripovijesti koje se pridržavaju tradicionalnih pravila i praksi pripovijedanja, bez obzira na to ima li priča kulturološki značaj. Tradicionalne priče često su važni dijelovi književnog kanona određene kulture. Postoji mnogo različitih vrsta takvih priča, uključujući mitove, basne, epove, bajke i druge narativne oblike. U mnogim slučajevima, takve priče postoje u mnogo različitih oblika od raznih pisaca; porijeklo priče možda se ni ne zna sa sigurnošću.
U većini slučajeva tradicionalne su priče prilično stare. Oni su značajni za kulturnu povijest određene skupine ljudi, a mogu čak pružiti alternativne povijesti podrijetla i djelovanja predaka određene skupine. Takve su priče, u nekim slučajevima, izvorno ispričane usmeno, a na papiru su zabilježene tek neko vrijeme nakon izvornog pričanja. Stvarno podrijetlo nekih tradicionalnih priča nije poznato s pouzdanjem.
Mnoge tradicionalne priče, osobito one koje imaju veliki kulturni značaj, postoje u mnogim verzijama od nekoliko različitih autora. Priča o Faustu, koja govori o briljantnom znanstveniku nezadovoljnom svojim životom koji se, na primjer, nagodi s đavlom, tradicionalna je njemačka priča koja je kroz povijest ispričana u mnogo različitih oblika. Književnici i povjesničari ne mogu sa sigurnošću reći kada je priča nastala.
Teme i motivi iz tradicionalnih priča lako su prepoznatljivi i često ih ponovno koriste pisci, umjetnici, glazbenici i znanstvenici. Faustov dogovor s đavlom, na primjer, pojavljuje se u mnogim različitim umjetničkim djelima. To je osobito istinito u njemačkoj umjetničkoj tradiciji u kojoj je nastala priča o Faustu. Posuđivanje jedne ili više tema ili motiva iz tradicionalne priče nastoji prizvati druge na pamet. Mnogi pisci računaju na tu činjenicu kada posuđuju iz tradicionalne priče i namjeravaju da djelo ima veću težinu i značaj zbog književne ili umjetničke tradicije koja stoji iza njega.
Znanstvenici također mogu koristiti izraz “tradicionalne priče” da se odnose na priče koje slijede konvencionalne narativne prakse. Takve priče obično slijede uobičajena gramatička pravila, slijede tradicionalne i kronološke lukove priče i prvenstveno se usredotočuju na detalje relevantne za samu pripovijest. Nasuprot tome, netradicionalne priče mogu slijediti neobične i nekronološke lukove priče i mogu se usredotočiti na detalje koji su uglavnom irelevantni za napredovanje same pripovijesti. U takvim djelima pisac često pokušava poentirati i stvoriti estetski afekt koji nije izravno povezan s narativnim događajima.