Transgeni usjevi definiraju se kao sve biljke koje su umjetno oprašene ili ubrizgane genom za poboljšanje otpornosti, rasta i prilagodljivosti izvornog usjeva. Ovaj proces, koji uključuje odvajanje gena iz svake biljke ili tvari, a zatim prijenos gena donoru, može se obaviti s genima koji potječu iz druge vrste iste biljke ili potpuno druge, kao i genima iz nebiljnih organizama. U većini dijelova svijeta, transgeni usjevi su strogo regulirani kako bi se zaštitila sigurnost ljudi, drugih usjeva i okoliša.
Stvarni proces ubrizgavanja gena u biljku je nevjerojatno složen. Za početak, znanstvenici moraju točno odrediti specifičnu sekvencu DNK koju žele modificirati u biljci, a zatim odrediti zamjenski gen u drugom organizmu. Gen se zatim uklanja s donora, obrađuje kako bi se povećala količina prisutne DNK, a zatim se ubrizgava u stanicu iz glavne biljke. Od ove točke, nove stanice se stavljaju u kulturu radi reprodukcije. Ovisno o genima koji se prenose i više drugih čimbenika, ovaj se proces može neznatno razlikovati i za sam proces prijenosa mogu se koristiti različite metode.
Genetski modificiranje usjeva započelo je 1980-ih, a jedan od najčešćih načina modifikacije je ubrizgavanje jednoj biljci genom iz biljke iste vrste. Tehnički klasificiran kao cisgeneza, ovaj proces je također moguć spajanjem dviju biljaka, iako je genetska metoda beskonačno brža. Najčešće se ove vrste transgenih usjeva stvaraju za poboljšanje zdravlja postojeće biljke. Na primjer, gen iz divlje biljke može se umetnuti u udomaćenu verziju kako bi se potonjoj pružila otpornost prve, a istovremeno omogućila komercijalni uzgoj usjeva.
Geni iz nebiljnih organizama također se ubrizgavaju u biljke. Ovim vrstama transgenih usjeva obično se ubrizgava gen iz raznih bakterija ili prašnika kako bi se usjevi zaštitili od pesticida, herbicida, bolesti ili drugih štetnih tvari. Obično je ovo najkontroverznija vrsta genetske modifikacije, iako se to i cisgeneza obično zakonski rješavaju na isti način u većini zemalja.
Dobar dio svjetske zemlje koristi se za uzgoj i razvoj transgenih usjeva, unatoč činjenici da su zakonski uvjeti za uzgoj i prodaju tih usjeva za ljudsku prehranu iznimno strogi u većini područja. U Sjedinjenim Državama, Ministarstvo poljoprivrede SAD-a (USDA), Uprava za hranu i lijekove (FDA), kao i Agencija za zaštitu okoliša (EPA), svi nadziru različite sigurnosne i ekološke aspekte transgenih usjeva. U Europi se svaki novi usjev tretira kao potpuno novi izvor hrane i kao takav se strogo proučava, testira i istražuje prije nego što bude odobren za uzgoj ili prodaju. Ovu istu vrstu strogog testiranja, u kombinaciji s studijama o tome kako će puštanje usjeva utjecati na lokalno trgovinsko tržište, provodi većina vlada, uključujući Indiju, Kinu i Australiju.