Troškovi lansiranja odnose se na trošak slanja tereta sa zemlje u svemir, točnije u nisku Zemljinu orbitu (LEO). Uobičajeni troškovi lansiranja danas su 10,000 USD (USD) do 25,000 USD po kilogramu (4,500 USD do 11,000 USD po funti), iako neke zemlje subvencioniraju svemirska lansiranja, povremeno smanjujući cijenu na čak 4,000 USD po kilogramu (1,800 USD po funti). Za tipičan komunikacijski satelit od pet tona, to iznosi između 20 milijuna USD i 125 milijuna USD. Za lansiranje Space Shuttlea, teškog oko 2,000 tona, trošak je oko 800 milijuna USD, odnosno gotovo milijardu dolara. Uključujući ostale troškove, ukupna prosječna cijena po letu Space Shuttlea iznosi oko 1.5 milijardi USD. Jasno je da to čini aktivnosti u svemiru skupim.
Troškovi lansiranja bili su prilično isti od najranijih dana istraživanja svemira, uglavnom zbog nepromjenjive temeljne tehnologije: kemijskih raketa. Troškovi lansiranja kemijske rakete donekle su smanjeni kroz inovacije (privatni svemirski let) kao i usluge ekvatorijalnog lansiranja (kao što je Sea Launch). Lansiranje rakete s ekvatora može minimizirati potrebno gorivo korištenjem prednosti Zemljine rotacije, čime se značajno smanjuju troškovi lansiranja. Troškovi lansiranja mogu se donekle smanjiti korištenjem lansirnih vozila za višekratnu upotrebu, ali loša troškovna učinkovitost višekratnog Space Shuttlea dovela je do toga da mnogi dovode u pitanje ovu ideju. Postoji konsenzus da će pravi napredak u smanjenju troškova lansiranja zahtijevati korištenje neke nove metode za dolazak u svemir.
Otkako su svemirska putovanja započela lansiranjem Sputnjika 1957., znanstvenici su tražili načine da iskoriste neku drugu metodu osim kemijskog raketiranja kako bi dosegli svemir. Utvrđeno je da bi se dovoljno dugačak top mogao koristiti za lansiranje tereta otpornog na ubrzanje u svemir, ali niti jedna zemlja još ga nije pokušala izgraditi, iako to pokušava nekoliko tvrtki. Sličan koncept, lansirna petlja, ubrzao bi teret koristeći moćne magnete da izbjegne brzinu, a zatim ga lansirao prema gore. Takav pristup bi također zahtijevao korisna opterećenja otporna na ubrzanje, budući da bi ubrzanja na teretu bila u rasponu tisuća gravitacija.
Druga predložena metoda smanjenja troškova lansiranja je izgradnja svemirskog dizala, koncept koji bi mogao dobiti određena sredstva i pozornost u Sjedinjenim Državama i Japanu. Svemirsko dizalo bi se sastojalo od iznimno dugog kabela od ugljikovih nanocijevi, s protuutegom u geosinkronoj orbiti. Iako bi postizanje orbite i dalje zahtijevalo trošenje iste količine energije, moglo bi se trošiti postupno, a ne tijekom nekoliko minuta, uvelike proširujući broj opcija koje bi se mogle koristiti za dovođenje korisnog tereta u orbitu.