“Zečje uši” uobičajen je izraz za vrlo jednostavnu vrstu televizijske antene, dipolnu antenu. Zovu ih “zečje uši” jer izgledaju kao par zečjih ušiju koje izviru iz vrha televizora. Sastoje se od dvije metalne šipke koje izlaze pod kutom iz set-top uređaja.
Najranija dipolna antena stvorena je 1886. godine od strane Heinricha Hertza, jednog od ranih pionira elektromagnetizma. Antena “zečje uši” pojavila se nedugo nakon pojave televizijskog prijenosa, kao način za pojačanje signala i bolji prijem. “Zečje uši” su u osnovi samo dipolna antena koja ima podesive kutove i duljine, omogućujući korisniku da fino podesi svoju antenu kako bi dobio najbolji prijem. To će ovisiti o atmosferskim uvjetima, njihovoj lokaciji i jačini emitiranog signala. Neke antene sa “zečjim ušima” uključuju malu petlju na bazi koja pomaže pri UHF prijemu, a druge imaju ugrađene kotačiće koji omogućuju fino podešavanje same antene.
Dugi niz godina postavljanje antene “zečje uši” bilo je tipičan način poboljšanja prijema na televizijskom prijemniku, a razvijeni su mnogi trikovi kako bi se poboljšala njihova učinkovitost. Na primjer, “zečje uši” su vrlo osjetljive na smetnje od drugih elektroničkih uređaja koji emitiraju elektromagnetsko polje, pa je držanje podalje od tih uređaja vrlo važno. Računala, pumpe za akvarijum, fluorescentna svjetla, bežični telefoni i bilo koji broj stvari mogu ometati prijem antene.
Zapravo, dok je tradicionalno postavljanje “zečjih ušiju” bilo da se stave točno na televizor, u moderno doba to više nije idealno. To je zato što većina modernih televizora uključuje računala koja mogu ometati rad antene. Iz tog razloga mnogi ljudi preporučuju povezivanje antene preko koaksijalnog kabela, kako bi se same “zečje uši” mogle postaviti na odgovarajuću udaljenost od televizora.
Pojavom kabelske i satelitske televizije, postava “zečjih ušiju” smanjila se u upotrebi i važnosti u Sjedinjenim Državama. Veći dio kasnih 1990-ih i početkom 21. stoljeća činilo se da se ove antene više neće koristiti, osim u izrazito ruralnim područjima, ili od strane onih koji se ne žele pretplatiti na kabelsku i satelitsku uslugu. Činilo se kao kraj linije za tehnologiju koja je postojala od početka televizije, a onda je, početkom 2009. godine, televizijska televizija prešla na televiziju visoke razlučivosti.
Televizija visoke razlučivosti koja se nudi putem etera ima brojne prednosti od tradicionalnih analognih emitiranja, uključujući činjenicu da slika nikada ne pada snijegom: ili dolazi, ili ne. To znači da mnogi ljudi sada mogu primati televiziju visoke razlučivosti koja je konkurentna po kvaliteti kabelske ili satelitske slike, putem svog svakodnevnog televizora. A postavka antene “zečje uši”, modificirana prstenom za primanje UHF signala, može pomoći u povećanju sposobnosti uređaja za primanje HDTV signala. I tako sada nije neuobičajeno mjesto vidjeti skupi televizor visoke razlučivosti s priloženim prilično jednostavnim kompletom “zečjih ušiju” od 40 američkih dolara.