Alžir je ogromna država u sjevernoj Africi. Prostire se na 920,000 četvornih milja (2,380,000 četvornih km), što ga čini više od tri puta većim od Teksasa i 11. najvećom nacijom na Zemlji. Graniči s Libijom, Malijem, Mauritanijom, Marokom, Nigerom, Tunisom i Zapadnom Saharom, a ima obalu na Sredozemnom moru.
Ljudi žive u regiji koja je danas Alžir, i okolni Magreb, više od 200,000 godina. Prve civilizacije niknule su između 4000 i 8000 godina, na kraju formirajući kohezivnu populaciju, koja se obično naziva kolektivnom kulturom Berbera.
Otprilike od 900. godine prije Krista ovo područje su neprestano napadali različiti narodi, uglavnom iz cijelog Sredozemlja. Prvo su došli Feničani koji su trgovali duž obale i na kraju uspostavili Kartagu u obližnjem Tunisu i razne ispostave u Alžiru. Zatim su došli Rimljani, koji su više-manje potpuno pokorili Berbere do 24. godine. Do 4. stoljeća regija je pretvorena u kršćanstvo.
Počevši od 8. stoljeća Alžir i veći Magreb postali su strateška meta za islamski svijet koji se širi. Do kraja prvog desetljeća 8. stoljeća Omajadi su osvojili cijelu sjevernu Afriku, uključujući Alžir. Tijekom sljedećih nekoliko stoljeća prešao je na islam i dramatično je arabiziran.
U 16. stoljeću ovo područje dolazi pod kontrolu Osmanskog Carstva, te postaje središte mediteranskog gusarstva i privatnika. Upravo je u Alžiru zloglasni gusar Crvenobradi – također poznat kao Barbarossa – na kraju bio smješten kao guverner provincije. Tijekom tog razdoblja i Arapi i domaći Berberi vidjeli su da se njihova uloga smanjila, jer je turski postao nacionalni jezik, a Turci su se učvrstili na većini pozicija moći. Piratstvo se nastavilo širiti i institucionalizirati na tom području, kao iu njegovim susjedima, u konfederaciji poznatoj kao Barbary States. Uz zarobljavanje bogatstva europskih trgovaca, ovi pirati su također počeli hvatati kršćane kao robove, što je razvoj događaja koji je na kraju naveo mlade Sjedinjene Države da uđu u dva od svojih najranijih rata protiv Barbary obale.
Početkom 19. stoljeća Alžir su osvojili Francuzi, koji su počeli naseljavati i razvijati regiju. Iako se infrastruktura razvijala pod francuskom kontrolom, za većinu muslimanskog stanovništva u zemlji, Francuska je bila viđena kao oštra kolonijalna sila. Otpor i otvoreni bunt nastavili su se tijekom cijele francuske okupacije, ali su počeli znatno rasti i razvijati se tijekom 1930-ih. Iako su sredinom 1940-ih učinjeni relativno mirni pokušaji za ustavom i većom jednakošću, francuska vlada ih nije naišla na podršku.
Do 1954. situacija je postala dovoljno loša da se građanstvo pobunilo masovnih razmjera. Narodnooslobodilačka fronta bila je glavno tijelo pobune, pokrenuvši građanski rat punog razmjera koji će trajati osam godina. U tom je vremenu umrlo gotovo dva milijuna Alžiraca, a još dva do tri milijuna je preseljeno. Neovisnost je konačno postignuta 1962. godine, nakon jednog od najdužih, najkrvavijih ratova za neovisnost u modernoj povijesti.
Iako je novi ustav bio donekle demokratski, imao je vrlo malo provjera moći za izabranog šefa države, koji je mogao sastaviti vladu i mogao je manje-više definirati politiku kako je smatrao prikladnim. Dvije godine kasnije beskrvni državni udar svrgnuo je izabranog predsjednika, a ministar obrane Houari Boumediene preuzeo je vlast, raspustivši ustav i učvrstivši svoju bazu moći. Godine 1989. donesen je novi ustav koji je omogućio više stranaka da sudjeluju u vladi i smanjio ulogu vojske u djelovanju vlade.
Godine 1991., nakon iznenađujućeg uspjeha fundamentalističke islamske stranke, FIS-a, vojska je ponovno preuzela vlast, zaustavivši sve daljnje izbore. Od tada se u Alžiru vodi građanski rat niskog stupnja, koji vode islamske frakcije protiv vlade. Od tada su održani izbori, 1999. i 2004. godine, ali tek nakon što su dodane promjene u Ustavu kojima se islamskim strankama zabranjuje sudjelovanje.
Zbog nestabilne političke situacije posjetitelji ove zemlje trebaju biti oprezni. Bombardiranja se događaju relativno često, a razbojništvo može biti problem na jugu. Za one koji su spremni brinuti, međutim, zemlja može ponuditi nevjerojatnu alternativu obližnjem Maroku. Nasilje je uvelike splasnulo u posljednjih nekoliko godina, ali turizam tek treba sustići, što dovodi do niskih cijena i nedostatka gužve na brojnim nevjerojatnim atrakcijama u zemlji. Posebno treba istaknuti gradove oaze, kao što je Timimoun, gdje se može iskusiti okruženje upravo iz knjige priča. Tisuće palmi, prekrasna arhitektura i blistavi pogledi čine ga prizorom vrijednim posjeta. Arhitektura u cijeloj zemlji jedna je od njegovih najatraktivnijih atrakcija, s prekrasnom islamskom arhitekturom izloženom u gradovima kao što je El-Oued, grad tisuću kupola.
Letovi svakodnevno stižu u Alžir iz većine velikih europskih gradova i čvorišta unutar Afrike. Putovanje kopnom nije nužno najsigurniji prijedlog, a neke su granice, poput onih s Marokom, zatvorene. Međutim, to se može učiniti, ali treba posebno paziti na odabir pouzdanog vodiča.