Mjanmar je velika država u jugoistočnoj Aziji. Prostire se na 261,200 četvornih milja (676,600 četvornih km), što ga čini malo manjim od države Teksas. Graniči s Bangladešom, Kinom, Indijom, Laosom i Tajlandom, a ima obalu i na Bengalskom zaljevu i na Andamanskom moru.
Zemlja je službeno poznata kao Republika Mianmar, naziv koji se koristi više od 700 godina, ali je službeno proglašen tek 1989. dekretom vojne hunte koja vlada zemljom. Kao rezultat toga, samo ime je pomalo ispolitizirano pitanje. Mnoge skupine koje ne žele podržati huntu odlučile su nastaviti nazivati zemlju pod njezinim prethodnim imenom, Burma. Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada i Australija također tu zemlju nazivaju Burmom. Ujedinjeni narodi, međutim, tu zemlju nazivaju Mijanmarom.
Rani ljudi su prvi put naselili Burmu prije nekih 11,000 godina, ali nisu ostavili prave zapise o civilizacijama koje su možda imali. Narod Pyu stigao je negdje oko 1. stoljeća prije Krista i osnovao niz gradova, ali nikada nije formirao pravo kraljevstvo. Mon su također možda rano stigli u Burmu, možda već 1500. godine prije Krista, iako neki izvori sugeriraju da je njihov dolazak zapravo bio mnogo kasnije. Do 6. stoljeća, međutim, Mon je formirao značajno kraljevstvo u Burmi, nastavljajući se i kroz 7., 8. i 9. stoljeće.
Dalje prema sjeveru, nova etnička skupina, Bamar, doselila se u područje koje je sada sjeverni Mjanmar i formirala kraljevstvo sredinom 9. stoljeća. Do sredine 11. stoljeća njihovo je pogansko kraljevstvo postalo dovoljno moćno da je bilo u stanju osvojiti glavne monske ispostave i konsolidirati zemlju. Pogansko kraljevstvo postalo je druga velika sila u regiji u sljedeća dva stoljeća, a zajedno s Kmerskim Carstvom kontrolirali su gotovo cijelu jugoistočnu Aziju. Pogansko kraljevstvo je na kraju palo u ruke Mongola u kasnom 13. stoljeću.
Razdvojena Burma reformirala se tijekom sljedećih nekoliko stoljeća, s raznim dinastijama koje su kontrolirale različite količine zemlje. Naposljetku se Burma ponovno ujedinila početkom 17. stoljeća, odbijajući novopridošle Portugalce koji su pokušavali osvojiti kraljevstvo.
Burma je tada u drugoj polovici 18. stoljeća prešla u svoju najjaču i najekspanzionističku fazu. Tijekom dinastije Konbaung kraljevstvo je proširilo svoje zemlje nadaleko i naširoko, uspješno odbijajući Kineze i osvajajući sve koji su im stajali na putu. To je na kraju dovelo do toga da je Burma zauzela indijsku državu Assam, što je predstavljalo izravnu prijetnju i smetnju za Britansko Carstvo.
Britanski odgovor bio je brz, a u zajedničkim naporima sa Siamom, Britanci su počeli vraćati burmanske snage. Do sredine 19. stoljeća Britanija je osvojila dio Burme, a do kraja stoljeća zauzeli su cijelo kraljevstvo i pretvorili ga u britansku provinciju. Britansko doba nije bilo dobro za Burmance, što je rezultiralo gubitkom zemlje, gubitkom sloboda i općim nezadovoljstvom što su pod stranom vlašću. Početkom 20. stoljeća započeo je rašireni nacionalistički pokret, s konačnim ciljem izbacivanja Britanaca.
Tijekom Drugog svjetskog rata nacionalističke frakcije s socijalističkim sklonostima unutar Burme podržavale su Japance u zamjenu za obećanu neovisnost. Iako ova neovisnost nikada nije došla od Japana, Britanci su u roku od nekoliko godina dopustili Burmi njezinu neovisnost, koja je službeno proglašena 1948. Sljedećih 14 godina bilo je burno, s raznim političkim frakcijama koje su se borile za vlast. Godine 1962. vlast je u beskrvnom udaru preuzelo niz vojnih čelnika, koji su Burmu proglasili socijalističkom državom.
Godine 1974. donesen je jednostranački ustav, koji je dodijelio gotovo svu vlast Narodnoj skupštini. Nasilje je nastavilo zapljuskivati naciju, a prosvjedi i vladine akcije su sve više. Godine 1988. situacija je dosegla točku ključanja i činilo se da je revolucija neizbježna. Usred toga, vojska je preuzela vlast, proglasila izvanredno stanje i ukinula Ustav. 1989. nova vojna hunta službeno je proglasila ime zemlje Mijanmaru i nastavila gušiti sve prosvjede.
Treba li putovati u Burmu ili ne, vrlo je teško pitanje, čak i ako ostavimo po strani sigurnosne brige, koje su vrlo stvarne. Mnogi ljudi ističu da je za razliku od mnogih industrija, koje su u vlasništvu i kojima upravlja isključivo hunta, turizam nešto čemu mnogi mještani imaju izravan pristup i od toga izravno profitiraju. Također se ističe da je u zemlji s aktivnom turističkom privredom manja vjerojatnost da će imati teška kršenja ljudskih prava, jer uvijek ima međunarodnih svjedoka.
Drugi ističu da je čelnica oporbenog pokreta Aung San Suu Kyi izričito zamolila ljude da prestanu posjećivati zemlju, vjerujući da to odobrava huntu i da je ekonomski podržava. Također su bile široko rasprostranjene tvrdnje da vlada koristi prisilni rad za upravljanje mnogim aspektima turističke industrije, što u biti čini posjetitelje krivima za ropstvo. Dok se situacija ne riješi, vjerojatno je najbolje ili ne posjećivati, ili posjetiti susjedne zemlje poput Tajlanda ili Laosa i dobiti izravan dojam situacije.