Mnogi pretpostavljaju da je tuga povezana samo s gubitkom voljene osobe. Psihologija nam pokazuje da to vrlo često nije slučaj, ali onima koji pate od tuge zbog stvari koje nisu nečije smrti često se kaže da se “izvuku iz toga”. Tuga je, jednostavno rečeno, odgovor na gubitak. Gubitak može biti nešto opipljivo ili nematerijalno. Pomaže prepoznati da razočaranja, zlostavljanje, prepoznavanje vlastitih ograničenja, gubitak posla ili mnoge druge stvari mogu izazvati odgovor na tugu. Ljudima koji pate od gubitka potrebno je vrijeme za tugovanje, a to vrijeme ovisi o tome koliko je gubitak bio važan.
Svatko tuguje na različite načine. Neki ljudi stoički prolaze kroz gubitak i u biti smatraju da je rad najbolji način da se nose s njim. Drugi trebaju plakati ili se neko vrijeme držati podalje od drugih ljudi. Elizabeth Kubler-Ross odlično je radila na fazama tugovanja, što može pomoći ljudima da shvate proces tugovanja.
Definiranje gubitka koji će uzrokovati tugu je vrlo teško. Mnogo ovisi o percepciji pojedinca. Za neke ljude gubitak posla je jednostavno životna lekcija. Ti ljudi prelaze na sljedeći posao ili traženje posla, a da to ne doživljavaju kao emocionalni udarac. Za druge bi se gubitak posla mogao činiti potresnim, uzrokujući da dovode u pitanje sve odluke koje su donijeli o izboru karijere ili da osjećaju veliku negativnost usmjerenu na sebe.
Neki ljudi dožive tugu kada saznaju da im je budući put kojim su htjeli ići sada zatvoren. Na primjer, žena koja je pokušala zatrudnjeti i otkrije da ne postoji način da to učini, može oplakivati budućnost koju je očekivala imati, budućnost koja je uključivala nošenje i rađanje vlastite djece. Čak i ako je gubitak usmjeren na budućnost, još uvijek može uzrokovati tugu u sadašnjosti. Biti isključen iz željenih stvari može uzrokovati ogromnu tugu, opet proporcionalnu percepciji osobe.
I djeca tuguju za malim stvarima, poput odlaska prijatelja ili promjene škole. Očekuje se da će dijete možda tugovati zbog smrti kućnog ljubimca, ali roditelji možda neće prepoznati tugu koju djeca osjećaju tijekom prijelaznih razdoblja. Većina terapeuta preporučuje da roditelji ne odbacuju prva iskustva tugovanja svoje djece, jer to može oblikovati način na koji djeca mogu prepoznati tugu, tugovati i u odgovarajuće vrijeme krenuti dalje od prvih tužnih osjećaja koji ih obuzimaju.
Nije potrebno poticati dijete da više tuguje, jer će opet djeca reagirati na individualan način, kao što to čine odrasli. Međutim, ostavljajući djeci otvorenu priliku da razgovaraju o svojim osjećajima, omogućavajući im da izraze svoje osjećaje dajući im emocionalni jezik, te vježbanje dodatnog strpljenja s ožalošćenim djetetom može biti jedna od najboljih stvari koje možete učiniti za takvo dijete.
Razmatrajući tugu, važno je zapamtiti da je ona odgovor na mnogo različitih vrsta gubitaka, individualnih i da je pod utjecajem percepcije osobe o gubitku. Par koji izgubi sposobnost da ima djecu može tugovati na vrlo različite načine. Od ključne važnosti je prepoznavanje tuge umjesto njezina odbacivanja. Ljudi se ne mogu oporaviti od tuge koju ne priznaju.