Izraz “smijeh” odnosi se na osobu, stvar ili situaciju koja se ismijava. Ovaj izraz, koji bi se također mogao napisati kao “smijalica” ili “smijalica”, može se odnositi na jednu osobu, grupu ljudi ili nematerijalnu ideju ili element. Iako je točno podrijetlo ovog pojma nepoznato, vjeruje se da potječe od zaliha u koje su sitni kriminalci bili izvrgnuti javnom ismijavanju.
Ovaj izraz je prvi put viđen u književnosti tijekom 16. stoljeća. John Frith i Sir Philip Sidney uključili su varijaciju “smijeha” u različita djela napisana 1533. godine. Taj se izraz mogao uobičajeno koristiti i prije toga.
Tijekom vremena kada je ova fraza prvi put viđena u tisku, jedna od preferiranih metoda kažnjavanja za sitne zločine bilo je stavljanje pojedinaca u dionice. Kule su bile drvene sprave koje su osobu držale nepokretnom dulje vrijeme, obično učvršćivanjem glave i ruku osobe u rupe izrezane između dviju dasaka koje su bile postavljene na stup ili okvir. Fizički aspekt držanja u zalihama izazivao je bol, a obično su se postavljali na javne površine kako bi prolaznici mogli ismijavati i rugati se kažnjenim. Bilo je uobičajeno da ljudi koji su bili u zalihama budu pogođeni blatom, pokvarenom hranom, pa čak i životinjskim izmetom koji su bacali prolaznici. To je moglo dovesti do upotrebe “smijeha” u starim engleskim izrekama.
Još jedna teorija koja stoji iza fraze je doslovnija interpretacija. Riječ “zaliha” može značiti panj ili blok drveta koji pruža potporu. Kundak također može biti kraj konstrukcije ili alata, kao što je pištolj. Kada neka osoba ili radnja postanu osnova ili najvažniji dio šale, može se reći da su oni srž šale, ili “smijeh”.
Izraz se u moderno doba često koristi slobodno. Ako se ideja može smijati, ideja može biti “smijalica”. Ovaj izraz se može vidjeti u tiskanim medijima i čuje se na radiju i televiziji, a našao se i u većini rječnika i drugih priručnika koji navode uobičajene izraze.
Iako bi izraz mogao proizaći iz javnog ponižavanja stvarnih kriminalaca, čin stavljanja ljudi u zalihe ponekad se u moderno doba čini radi zabave i javne koristi. Na primjer, na nekim događajima prikupljanja sredstava ili karnevalima, volonter ili voljni radnik može biti stavljen u zalihe, a drugi ljudi mogu platiti za privilegiju bacanja vodenih balona, kremastih pita ili drugih mekih, mokrih predmeta u lice osobe u dionice. To se radi kako bi se prikupio novac i izmamio smijeh, čineći osobu u dionicama istinskim “smijehom”.