Doli incapax je latinski izraz koji znači “nesposoban za zločin”. Pravno, doli incapax se odnosi na pravilo engleskog običajnog prava koje se primjenjuje na djecu. Pravilo je djelovalo kao prepreka za kazneni progon djeteta mlađeg od 10 godina.
Razvijeno 1600-ih godina, pravilo doli incapaxa nije značilo da dijete mlađe od 10 godina nije sposobno za fizički čin zločina ili za razumijevanje prirode ispravnog i lošeg. Umjesto toga uzeo je u obzir nedostatak zrelosti male djece i njihovu nesposobnost da u potpunosti predvide posljedice svojih postupaka. Tada je te radnje potpuno stavio izvan dosega kaznenog prava.
Načela na kojima se temelji doktrina doli incapax i danas se koriste u različitim oblicima u zemljama diljem svijeta. Na nekim mjestima pravilo je zakonska pretpostavka protiv kaznenog progona djece između 10 i 14 godina, a ne apsolutna zabrana. Teret je na tužiteljstvu da dokaže da je dijete postupilo s istim obrazloženjem kao odrasla osoba.
Dobna ograničenja za djecu koja će biti podvrgnuta kaznenom progonu razlikuju se od zemlje do zemlje. Pravila koja uređuju postupke za djecu mogu se razlikovati u različitim jurisdikcijama unutar zemlje kao što je SAD. Ipak, temeljna načela u SAD-u i drugim zemljama je priznanje da zakon mora tretirati djecu drugačije od odraslih. Mnogo je razloga za to koji su važni i za dijete i za društvo.
Razlozi koji se navode za korištenje doktrina kao što je doli incapax odnose se na krhko stanje razvoja djece i moguće negativne posljedice njihovog podvrgavanja kazneno-pravnom sustavu. S obzirom na složenost zakona, jedna je zabrinutost može li se suđenje za djecu određene dobi uopće smatrati poštenim na način na koji bi odrasla osoba razumjela da znači “pošteno”. Drugi je da kažnjavanje, posebno u obliku bilo kakvog fizičkog zatvaranja, može jednostavno prikriti ili pogoršati probleme koji su uzrokovali kriminalno ponašanje.
Postoje neki koji tvrde da je tretiranje djece više kao odraslih bolje i za pojedinačno dijete i društvo. Vjeruju da bi djeca trebala rano naučiti da kršenje društvenih pravila ima ozbiljne posljedice. Smatra se da bi brze posljedice djelovale kao odvraćanje od budućeg kriminalnog ponašanja, a također bi odvratile druge maloljetnike od kršenja zakona.
Suvremeni trend je da se djeci daju neka proceduralna prava odraslih, a istovremeno ih štite od stigme uključenosti u kaznenopravni sustav. Sud za maloljetnike je zatvoren postupak sa zapečaćenim spisima. Maloljetnici koji počine kaznena djela su “okrivljeni”, a ne “optuženi”. Oni su “osuđeni delikventima”, a ne “proglašeni krivima” za zločin. Iako općenito ne postoji pravo na suđenje s porotom, maloljetni ispitanici imaju pravo na pravnog savjetnika u svakoj fazi postupka.