Primjena latinskih naziva na pravne pojmove tradicija je koja seže do najranijih razvoja običajnog prava. Izraz inter vivos, koji na latinskom znači “između živih”, primjer je latinskog izraza koji se koristi u nekoliko različitih aspekata transakcijskog prava. Razlikuje se od “oporučnih” transakcija koje podrazumijevaju da će prijenos nastupiti nakon smrti prenositelja. Tri najčešće uporabe izraza su u imovinskim transakcijama, stvaranju živog povjerenja i darovanju organa.
Inter vivos prijenos zemljišta je još jedan način da se kaže da će doći do prijenosa zemlje između dvoje ljudi koji su još živi. Vrlo često će ljudi koji su blizu smrti izvršiti inter vivos prijenose zemljišta koji bi inače bili oporučni dar u njihovoj oporuci strani koja prima zemljište. Postoji više mogućih razloga za to, iako su najčešći porezni razgranati. U mnogim zemljama porezi na nekretnine su toliko visoki da strani primateljici financijski koristi dobivanje zemljišta dok je strana koja je ostavila još živa.
Mnogi ljudi izaberu doniranje organa nakon smrti, ali postoji i potreba za doniranje organa inter vivos, odnosno darivanje organa od žive osobe. Najčešće su bubrezi predmet inter vivos darivanja organa zbog činjenice da ljudi mogu adekvatno funkcionirati s jednim zdravim bubregom. Često postoje političke i etičke zabrinutosti oko darivanja organa inter vivos, uključujući pitanje trebaju li darivatelji imati pravo prodavati svoje organe inter vivos, umjesto da ih doniraju.
Inter vivos trust nastaje kada osoba koja posjeduje osobnu ili nekretninu, nazvana seldator, izjavi da se imovina drži u povjerenju za drugu stranu, koja se zove korisnik. Trustovi se općenito stvaraju kako bi se izbjegao ostavinski postupak, što može rezultirati da se imovina ne koristi na način na koji bi osnivač namjeravao ili da završi u rukama druge osobe. Kako bi se to izbjeglo, osnivač stvara inter vivos trust u kojem se izričito nabraja svrha trusta, strana koja će imati koristi od imovine, kao i osoba koja će biti odgovorna za brigu o imovini – koja se zove trustee. Iako to eliminira mnoge rizike koji su svojstveni ostavinskom postupku i općenito daje porezne olakšice uključenim stranama, nedostatak je taj što vlasništvo nad imovinom nije u potpunosti povjereno korisniku pa postoje određena ograničenja u korištenju i raspolaganju imovine.