Izvorno značenje odnosi se na pravnu teoriju ustavnog tumačenja, koja smatra da se Ustav SAD-a treba tumačiti u skladu s onim što bi njegove riječi značile razumnom čovjeku u Americi iz 1700-ih. Teorija, koja se ponekad naziva i “originalizam”, također se oslanja na povijesne dokaze kako bi odredila značenje pojedinih riječi u vrijeme kada su korištene. Originalizam je u suprotnosti s konceptom “živog ustava”, u kojem se značenja riječi u Ustavu mijenjaju tijekom vremena kako se društvo mijenja. Također se razlikuje od izvorne teorije namjere ustavnog tumačenja, koja gleda na ono što bi Frameri mislili da te riječi znače.
Originalizam ne gleda na ono što bi Frameri mislili da znače riječi, već na ono što bi ih običan građanin razumne inteligencije shvatio da znače u trenutku kada su napisane. Fraze u Povelji o pravima poput “pravo na nošenje oružja”, “sloboda govora” ili “okrutna i neobična kazna” moraju se promatrati u njihovom povijesnom kontekstu. Osobito su aktualni događaji, članci i mišljenja tog vremena relevantni za tumačenje izvornog značenja riječi.
Na primjer, s obzirom na izraz “okrutna i neobična kazna”, originalizam ne gleda na suvremeno značenje te fraze, kao što bi to moglo biti živo tumačenje Ustava. Osim toga, originalizam ne bi ispitivao Framerovu namjeru da odredi izvorno značenje fraze. Određena vrsta kazne mogla bi se smatrati okrutnom i neobičnom čak i da je Frameri nikada nisu razmatrali, sve dok je razumna osoba u povijesnom kontekstu Amerike 1700-ih mogla misliti da je tako.
Slično, što se tiče slobode govora, rani ustavni slučajevi su isto tretirali verbalne izjave i simbolička djela. Da je to izvorno značenje “slobode govora”, primjećuju originalisti, uvelike je određeno povijesnim događajima oko izrade Ustava. Mnogi kolonisti sudjelovali su u političkim prosvjedima koji su uključivali stvari poput spaljivanja zastava, zakona i likova državnih dužnosnika. Često su javna okupljanja bila prikriveni politički prosvjedi u kojima su se umjesto riječi koristili simboli i tajni znakovi.
U situacijama kada Ustav šuti o nekoj temi, originalizam smatra da Deveti amandman dopušta državama da rješavaju bilo koje pitanje koje Ustav ne rješava ili zabranjuje. Nadalje, o stvarima o kojima Ustav ne govori ne bi trebao odlučivati Vrhovni sud. Svako proširenje djelokruga Ustava trebalo bi doći putem ustavnih amandmana kako je predviđeno člankom V. Ustava. Prema odredbama članka V., amandman mora odobriti tri četvrtine država, pokazujući konsenzus među ljudima nakon vremena za raspravu i razmatranje.