Riječ mizantropija potječe od grčkih riječi koje znače “mržnja” i “čovjek” ili “ljudsko biće”. To je mržnja ili prezir prema ljudskoj vrsti ili ljudskoj prirodi. Također se može odnositi na generalizirano nepovjerenje ili nesklonost ljudima. Osoba koja ima te osjećaje i/ili se zbog njih povlači iz društva naziva se mizantropom. Mizantropija je slična konceptima poput filozofskog pesimizma i nihilizma, ali se razlikuje od njih.
Mizantropski stavovi mogu se temeljiti na intenzivnoj otuđenosti od ljudskog društva ili gađenju prema njemu. Smisao osjećaja koji rađaju mizantropiju može se pronaći u mizantropovoj definiciji pojma. Jedan takav upis uspoređuje mizantropiju s inteligentnom osobom koja ima “alergijsku reakciju” s uobičajenijom, prostodušnom osobom.
Ove vrste ideja mogu proizaći iz istinske odbojnosti prema onome što su ljudska bića učinila sa svijetom. Svojim povlačenjem iz nje mizantropi možda zapravo provode oblik elitizma. Oni i dalje mogu uspostaviti odnose s odabranim pojedincima, čak i uz zadržavanje mržnje prema ljudskim bićima općenito. Međutim, intimni odnosi mogu biti rijetki i kratkotrajni.
Mizantropija se ponekad pogrešno pripisuje piscima društvene satire. Mizantropske izjave u književnosti često su jednostavno književno sredstvo. Ekstremna komedija i satira mogu nas natjerati na razmišljanje o tome što je zapravo ljudska priroda, kao i na ispitivanje vlastitog ponašanja.
S mizantropijom je povezan i filozofski pesimizam koji također ima mračni pogled na čovječanstvo. Međutim, ne temelji se na mržnji prema čovječanstvu. To proizlazi iz zaključka da sama priroda ljudskog bića ostavlja čovječanstvo u beznadnom stanju, u kojem nikada ne može biti napretka.
Njemački filozof Arthur Schopenhauer je slavno izjavio: “Ljudsko postojanje mora biti neka vrsta pogreške”. Ljudski je intelekt usporedio s hromim čovjekom koji može vidjeti, ali jaše na ramenima slijepog diva, njegovom voljom. Razum nas samo tjera na patnju, jer nam omogućuje da shvatimo da ne odgovara našoj volji. Ljudski uvjet je da ćemo uvijek ostati zarobljenici naše defektne biologije.
Nihilizam i egzistencijalizam dijele zajednički zaključak da ljudsko stanje nema smisla. Nema dokaza višeg bića. Ne postoje radnje koje su bolje od bilo kojih drugih, jer ne postoje “istine” na kojima bismo mogli temeljiti naše postupke. Francuski egzistencijalistički pisac Jean-Paul Sartre izjavio je da nema potrebe spekulirati o paklu budući da je čovjek u njemu već živio.