Izraz “odrezati nos u inat licu” znači da se osoba ponaša na način koji može biti odmah nagrađivan, ali je u konačnici destruktivan ili ima negativne posljedice. Ova se fraza obično koristi kako bi nekoga upozorila da ne djeluje ishitreno ili kako bi ga spriječila da učini nešto što može imati dugoročne ili nepredviđene troškove. Sličan je brojnim drugim frazama koje su korištene u različitim jezicima i razdobljima povijesti. Njegovo je podrijetlo donekle teško utvrditi, iako postoje barem dvije različite priče.
Jedna od najčešćih upotreba izraza je kao upozorenje, obično usmjereno prema nekome u obliku “To bi bilo kao da si odsječeš nos da bi se inatirao svom licu”. Iako formulacija izraza može biti pomalo kruta, značenje se može odrediti jednostavnim gledanjem na samu frazu. Osoba koja odsiječe svoj nos ne samo da se osvećuje svom licu, on pritom svom tijelu kao cjelini uzrokuje bol i patnju.
Ovo doslovno ispitivanje izraza vrlo jednostavno otkriva njegovo značenje. Izraz opisuje radnju koja može dovesti do početnog ili kratkoročnog zadovoljstva, ali koja ima dugoročne ili neizbježne posljedice koje treba uzeti u obzir. Primjer može uključivati nekoga tko je ljut na svog supružnika i odluči zapaliti svoju kuću kao način uništavanja imovine te druge osobe. Budući da kuća pripada obojici, osoba bi nanijela štetu i svom posjedu.
Porijeklo izraza “odsjeći nos u inat licu” pomalo je neizvjesno, a dvije različite priče objašnjavaju njegovu nastanak. Jedna priča, koja se čini prilično apokrifnom, tvrdi da je skupina časnih sestara, predvođena svetom Ebbom, bila u opasnosti od napada bijesnih Vikinga u 9. stoljeću. Kako bi sačuvala njihovu čednost, legenda kaže da je sveta Ebba odrezala svoj nos kako bi postala neprivlačna muškarcima, te dala instrukcije ostalim redovnicama u samostanu da to učine. Ova priča ukazuje da je samoosakaćenje bilo uspješno i da Vikinzi nisu povrijedili časne sestre, već da su osvajači spalili samostan kao izraz svog gađenja.
Nešto vjerojatniji izvor za izraz smatra da je latinskog podrijetla i da je ušao u francusku upotrebu u 12. stoljeću. Možda je to bilo rečeno u 17. stoljeću kralju Henriku IV, koji je namjeravao uništiti Pariz kao način da kazni Parižane koji nisu odobravali njegovu vladavinu u to vrijeme. Kao odgovor na to, priča se da mu je jedan od kraljevih dvorjana rekao da bi to bilo kao da bi “odrezao nos u inat licu”, a kralj je pristao.