Riječ promulgacija dolazi od latinske riječi promulgare, što znači “objaviti”. U zakonu, proglašenje, također poznato kao donošenje, je čin službenog i javnog objavljivanja novog zakona, a upravo to formalno proglašenje čini zakon stupanjem na snagu. Zakoni se donose kako bi građani i vlasti službeno upoznali nove zakone. Ovu vrstu zakonske objave često obavlja šef države ili zakonodavna skupština, a može se obaviti usmeno ili pismeno, obično u tisku, ali ponekad i na službenim web stranicama. Prema nekim pravnim filozofijama, proglašenje je bit zakona, što znači da je najvažniji dio zakonodavstva, dok drugi smatraju da čin donošenja zakona u zakonodavnoj skupštini ima veću težinu.
Način na koji se promulgacija provodi razlikuje se ovisno o zemlji, njezinom ustavu i konvencijama te specifičnoj jurisdikciji. Vrsta zakona također može napraviti razliku. Upravno pravo odnosi se na to kako vlada i njezine različite administrativne agencije djeluju, a uključuje pravila i propise koje provode i provode takve agencije. Statutarni zakon, koji se također naziva statut ili zakonodavstvo, gotovo uvijek donosi zakonodavna skupština i obično se primjenjuje na državu, regiju ili grad. Obje vrste zakona obično zahtijevaju proglašenje, iako se postupak može razlikovati.
Prvi korak u proglašavanju novog zakona obično je da šef države službeno objavi i prihvati zakon, obično službenim potpisom. U Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je monarhija, monarh proglašava nove zakone. U Njemačkoj, republici, istu dužnost obavlja predsjednik. Sljedeći korak u proglašenju često je da se novi zakon objavi u nekoj vrsti službene publikacije. Na primjer, u Kanadi, zakoni se objavljuju u službenom časopisu kanadske vlade, Canada Gazette. U Sjedinjenim Državama, upravni zakoni se obično objavljuju u Federalnom registru.
Čin proglašenja zakona formalnost je u većini zemalja, a stvarna ovlast prihvaćanja ili odbijanja zakona isključivo je na zakonodavnoj skupštini. U Japanu, na primjer, car mora proglasiti sve zakone koje je usvojila zakonodavna skupština zemlje. Međutim, u nekim zemljama, tijelo nadležno za proglašenje zakona može to odbiti. To je slučaj u Francuskoj, gdje predsjednik proglašava zakone, ali može zatražiti od zakonodavne skupštine da ponovno razmotri zakon, iako se taj zahtjev može podnijeti samo jednom.