“Razdvojeni, ali jednaki” bila je pravna doktrina koja je dominirala među rasnim odnosima i kako ih je gledao pravosudni sustav u Sjedinjenim Državama, od kraja Rekonstrukcije 1877. do slavnog slučaja Vrhovnog suda Brown protiv Odbora za obrazovanje koji ju je poništio 1954. 14. amandman na Ustav Sjedinjenih Država predviđa, u relevantnom dijelu, da nijedna država ne smije uskratiti “jednaku zaštitu zakona” bilo kojoj osobi pod njenom jurisdikcijom. Nakon rekonstrukcije, južne države usvojile su politiku stroge segregacije rasa u javnim objektima poput parkova i škola, a kasnije i u javnom prijevozu.
Savezna vlada usvojila je politiku prepuštanja primjene 14. amandmana i pitanja segregacije pojedinačnim državama. Godine 1890. Kongres je izričito podržao segregaciju u Morrillovom zakonu iz 1890., koji se ticao federalnog financiranja koledža za dodjelu zemljišta osnovanih Morrillovim zakonom iz 1862. Zakon iz 1890. uskratio je financiranje državama koje su isključivale studente zbog rasnih razloga, ali je omogućilo da bi financiranje bilo dopušteno kada bi se uspostavili odvojeni, ali jednaki fakulteti za “obojene” studente i ako bi se federalna sredstva koja su primila bila “pravično” podijeljena između njih. 17 država koje su isključile crne studente odmah je izgradilo “odvojene, ali jednake” fakultete za te studente; većina je preživjela do danas i zajednički se nazivaju “povijesno crnački fakulteti i sveučilišta”.
Praksa u nekim državama evoluirala je od pukog dopuštanja segregacije do zahtjeva za njom. Louisiana je, na primjer, nametnula standard segregacije u svim mjestima javnog smještaja. Godine 1892., kada se Homer Plessy ukrcao u željeznički vagon “samo za bijelce” u New Orleansu i nakon toga odbio prijeći u “obojeni” automobil, uhićen je. Slučaj Plessy protiv Fergusona stigao je do Vrhovnog suda SAD-a, koji je 1896. presudio da je državna segregacija rasa zaštićena Ustavom SAD-a sve dok su osigurani odvojeni, ali jednaki uvjeti.
Mnoge su države odgovorile donošenjem niza sve opresivnijih zakona o segregaciji, učinkovito eliminirajući zakonodavnu zaštitu koju su bivši robovi pružali tijekom Rekonstrukcije. Osigurane su odvojene prostorije, ali one predviđene za bijelce bile su vidljivo superiornije od onih predviđenih za nebijele. Ova se situacija za crnce nastavila pogoršavati tijekom prve polovice 20. stoljeća.
Predmet Brown protiv Odbora za obrazovanje iz 1954. doveo je u pitanje načelo “odvojeni, ali jednaki”, a tužitelji su se potrudili dokazati ono što je sud na kraju objavio u svojoj jednoglasnoj odluci kojom je poništio Plessyja: “odvojene obrazovne ustanove su inherentno nejednake.” Neposredan učinak Browna bio je početak razgradnje segregiranih školskih sustava u onim državama u kojima su postojali. Trebalo bi deset godina prije nego što je Zakon o građanskim pravima iz 1964. učinkovito ukinuo zakone Jima Crowa o rasnoj segregaciji i ugnjetavanju koji su karakterizirali veći dio američkog juga od kraja Rekonstrukcije 1877. do predsjedništva Lyndona Johnsona.