Edwin Hubble (1889-1953) bio je pionirski američki astronom odgovoran za nekoliko iznimno važnih znanstvenih dostignuća početkom i sredinom 20. stoljeća. Hubble je pohađao Sveučilište u Chicagu i Oxford, studirajući matematiku, astronomiju, filozofiju i španjolski. U vrijeme svoje smrti 1953. godine bio je nadaleko cijenjen kao jedan od najvećih astronoma ikada. Svemirski teleskop Hubble, najproduktivniji svemirski teleskop u povijesti, nazvan je po njemu. Hubbleov zakon, koji izjavljuje da što je galaksija udaljenija, to će imati veći crveni pomak, uči se na satovima astronomije diljem svijeta.
Ubrzo nakon što je stekao doktorat 1917., Hubble je otišao raditi u zvjezdarnicu Mount Wilson blizu Pasadene u Kaliforniji, gdje je ostao do kraja života. Godine 1919., otprilike u vrijeme Hubbleova dolaska, završen je 100-inčni Hooker teleskop, tada najveći na svijetu. U to vrijeme se vjerovalo da galaksija Mliječni put predstavlja cijeli svemir, a blijed objekti poput Andromedine galaksije bili su samo maglice slične veličine našem Sunčevom sustavu unutar Galaksije.
Hubbleovo veliko otkriće, temeljeno na promatranjima između 1922.-1923. i najavljeno 1. siječnja 1925., bilo je da su te “maglice” zapravo bile vlastite galaksije, iznimno udaljene od galaksije Mliječne staze. To je utvrđeno lociranjem promjenjivih zvijezda unutar maglica i korištenjem njih za izračunavanje udaljenosti. Ispostavilo se da je maglica Andromeda zapravo još jedna galaksija smještena nekoliko milijuna svjetlosnih godina od nas. Sumnjalo se na to već nekoliko godina, dijelom zbog promatranja supernova unutar Andromede, od kojih su sve bile karakteristično slabije od prethodno promatranih supernova u našoj galaksiji. Rezultat Hubbleovog rada bio je da su astronomska zajednica – i čovječanstvo u cjelini – shvatili da je svemir mnogo veći nego što se prije vjerovalo.
Hubbleovo drugo veliko “otkriće” zapravo nije njegovo, iako mu se često krivo pripisuje za to. Godine 1929., zajedno s Miltonom Humasonom, Hubble je izmjerio udaljenosti i crvene pomake 46 galaksija, uspostavljajući empirijsku korelaciju između udaljenosti ovih objekata i njihovih crvenih pomaka. Kozmolozi su to protumačili kao značenje da se svemir širi prema van u svim smjerovima, te da crveni pomak predstavlja Dopplerov efekt pri čemu se svjetlost iz udaljenih galaksija rasteže dok se međuprostor širi. Što su galaksije udaljenije, to su se brže razilazile, a svjetlost je bila crvenija. To je podrazumijevalo da je u nekom trenutku u dalekoj prošlosti, prije otprilike 14 milijardi godina, svemir započeo kao točka ekstremne gustoće i temperature. To je postalo poznato kao teorija Velikog praska, a danas je prihvaća velika većina fizičara. Teoriju Velikog praska prvi je predložio Alexander Friedmann 1922. godine, a Hubbleova opažanja u kasnim 1920-ima pružila su prvu promatračku potporu teoriji.
U kasnijem dijelu svoje karijere Hubble je potrošio dosta vremena i truda u pokušaju da se astronomija prizna kao kategorija fizike, a ne kao vlastita znanost. Glavni cilj je bio postići da astronomi budu podobni za Nobelovu nagradu za fiziku. Dugo je vremena ova kampanja bila neuspješna, ali je na kraju Nobelov odbor podlegao, a danas dovoljno važno astronomsko otkriće odgovara za Nobelovu nagradu.