Od svih likova u Srednjoj Zemlji JRR Tolkiena, Gollum je jedan od najtrajnijih. Kada je prvi put predstavljen čitateljima u Hobitu, on je sporedni lik, spoj komedije i jeze. Tolkien značajno proširuje lik, prvi put nazvan Sméagol u Gospodaru prstenova gdje postaje nedvojbeno jedan od najvažnijih likova trilogije i ultimativno sredstvo kojim se uništava Sauronov zli Prsten moći.
Izgradnja povijesti Golluma prije njegovog pojavljivanja u Tolkienovim knjigama dolazi do čitatelja kroz Gandalfovo izlaganje, te u Tolkienovim indeksima za trilogiju. Mladi pustolov Bilbo prvi put susreće Golluma kad mu je već otprilike 500 godina. Budući da je dugo vremena nosio Sauronov prsten, uzrokovao je da se on iskrivljuje, uvija i postaje sve više zao u umu i tijelu, a Bilbu je neprepoznatljiv kao bivši hobit. Tolkien je namjeravao da Gollum bude predak hobita, bliži s Frodom nego s Bilbom. On povezuje lik s ranim Stoorsima, koji su kolonizirali dio Shirea i odnos medvjeda, posebno s Brandybucksima, plemenom kojem je pripadala Frodova majka.
Ova veza nije slučajnost, a Gollumovo dugogodišnje posjedovanje prstena pokazuje kako su hobiti sposobni nositi prsten bez smrti tijekom dugog vremenskog razdoblja. Muškarci se zbog toga brže pokvare i brzo izblijede ili postanu duhovi pod njegovim utjecajem. Hobiti se, naprotiv, mogu oduprijeti ovoj tendenciji, kao što je Bilbo činio 61 godinu. Naravno, dugo posjedovanje takvog oruđa zla pokvarilo bi svakoga, a gotovo trenutno pokvari Golluma, koji ubija svog prijatelja Deagola odmah nakon što je pronašao prsten. Postoji mnogo znanstvenih sporova o tome je li Gollum već bio djelomično korumpiran, budući da je tako brz u ubojstvu da bi zadržao ono što je kasnije nazvao “svojim rođendanskim poklonom” ili “dragocjenim”.
Nakon što je ubio svog prijatelja, Sméagol je dobio nadimak “Gollum” zbog buke u grlu koja zvuči kao gutanje, a izbačen je iz svog doma kako rastu njegove zle sklonosti. Konačno, svjetlost sunca tjera ga ispod maglovitih planina, gdje lovi ribu i nesuđene mlade gobline. Živio je gotovo 400 godina u planinama kada ga je Bilbo prvi put susreo i igra svoju poznatu igru ”zagonetki u mraku”, pobjeći s dragocjenim prstenom u kupnji.
Čežnja za prstenom, za koji zli čarobnjak Sauron vjeruje da ga je zauvijek izgubio, tjera Golluma natrag u svijet, gdje se na kraju probija u Mordor i pod mučenjem otkriva da prsten još uvijek postoji. To Sauronu daje poticaj da skupi snage i traži prsten, jer bi to za njega predstavljalo sigurnu pobjedu, a pritom saznaje za hobiti i ime Baggins.
Dok se vraćao iz Mordora, Golluma su uhvatili šumski vilenjaci iz Mirkwooda i zadržali ga u zarobljeništvu. On bježi, postavljajući ga na put do Froda – sada nositelja prstena – i možda se postavlja na putovanje koje će mu u konačnici zaslužiti iskupljenje. Uništenje prstena je na kraju Gollumovo djelo i važna točka koju treba zapamtiti u analizi njegovog karaktera.
Jedan od Tolkienovih najvećih filozofskih stavova u Gospodaru prstenova je njegov koncept sažaljenja. Kad Frodo poželi da je Bilbo ubio Sméagola, Gandalf odgovara: “Šteta? Šteta je bila ta koja mu je zadržala ruku. Sažaljenje i milosrđe… Budite sigurni da je tako malo povrijeđen od zla i da je na kraju pobjegao jer je svoje vlasništvo nad prstenom započeo…sa sažaljenjem.” U drugom odgovoru Frodu, Gandalf se ne može složiti da Golluma treba ubiti, “jer čak ni mudri ne mogu vidjeti sve krajeve”.
U paralelnoj priči s onom o Sméagolu, Gandalf nudi isto sažaljenje Sarumanu, čak i nakon što je Saruman prouzročio smrt mnogih. Iako je to milosrđe odbijeno, ideja da se ponudi milost, a ne smrt, čak i najzlijim sugerira da konačno dobro u Tolkienovoj interpretaciji znači da nikada ne odustajete od onih za koje se čini da su izvan iskupljenja. To bi moglo biti, a neki su ga čitali kao uvjerljiv argument protiv pogubljenja. Ovo čitanje sugerira da Tolkien implicitno tvrdi da mudra osoba nikada ne može suditi nekoga kao potpuno izgubljenog u nadi ili dobroti.
Druge moderne interpretacije Sméagola usredotočuju se na psihološko. Neki ga vide kao studiju o prirodi ovisnosti, dok drugi Golluma ocjenjuju kao Tolkienov prikladan opis višestrukog ili disocijativnog poremećaja osobnosti. Lik očito ima dvije osobnosti, iako su u interakciji jedna s drugom, što nije uvijek značajka ove bolesti. Frodov sluga, Sam Gamgee, kasnije te osobnosti naziva “Slinker i Stinker”, a Gollum pravi razliku između sebe i svoje Sméagol osobnosti, one koja više želi ugoditi i više nalik hobitima.
Frodo, ispoljavajući Gandalfovo sažaljenje, najčešće se poziva na lik kao Sméagola, u nadi da će izvući poželjniju osobnost i podsjetiti ga da je nekoć bio vrlo sličan Frodu i Samu. Ovu točku doista naglašava Tolkien koji, opisujući Golluma kako gleda Froda kako spava, sugerira da izgleda kao “stari umorni hobit, skrhan godinama koje su ga odnijele daleko izvan njegovog vremena…”, ali onda kada ga Sam optuži za “šunjanje”, čuči unatrag “poput pauka”. Postoji jak argument da je Gollum podijeljen, između starog jadnog predmeta na vjetrovima sudbine i lika punog zlobe. On čak sebe naziva “mi” umjesto da koristi zamjenice u prvom licu.
Drugo psihološko čitanje lika ga vidi kao Frodovu osobnost u sjeni. Ako Frodo dopusti Sméagolu gospodarenje, on će postati on i njime će vladati prsten. No, u svim jungovskim tumačenjima heroja, put do integracije osobnosti je korištenje tih sjenljivih aspekata osobnosti tako da pojedinac kontrolira, a ne da ga kontrolira sjena. U tom smislu, kao Frodova sjena, Frodo koristeći Golluma kao vodiča u tamu ili okruženje podzemlja Mordora, pokazuje integraciju osobnosti ili, jungovskim terminima, individuaciju sebstva.
Jednostavniji pristup čitanju Sméagola je samo promatranje njegovog razvoja lika. Od Hobita do Prstenova, on postaje sve važniji. Iako ne može pronaći iskupljenje u životu, njegov sukob između njegove dvije osobnosti prisiljava ga na razvoj. Jednako je sukobljen oko svoje ljubavi prema Frodu koliko i zbog svoje želje za prstenom. Oboje teži ljubavi i odbija je odabirom zla. Ipak, njegov konačni izbor je da oduzme prsten od Froda, baš kao što Frodo bira zlo i vlast nad prstenom, Gollumov lik postiže ostvarenje.
U divljačkom potezu Gollum odgrize Frodov prstenjak, a zatim zapleše u slavlju povratka svog “dragocjenog”. Ovaj užasan čin uzrokuje da Sméagol izgubi oslonac i padne ravno u vatrenu lavu Mount Dooma, i tim činom uništava sebe i većinu zla u svijetu. To je teško iskupljenje, ali dobro opravdava Gandalfovo mišljenje da su sažaljenje i milosrđe prikladniji za suočavanje sa zlom nego agresija.
Tu filmska verzija Petera Jacksona ozbiljno zaluta za mnoge ljubitelje Tolkienovih djela. Gollumov vlastiti čin, njegov izbor zla i njegovo veselje su samodestruktivni. Frodo ga ne gura u lavu, kao što je prikazano u filmu, već samo stoji kao svjedok toga, te je tako spašen da ne postane uvrnut i zao, ili da postane obična kopija svog mračnog vodiča u Mordor.
Iako je Sméagol ozbiljan i važan, u njemu ima mnogo toga što je također smiješno i vrlo smiješno. On cijeni i voli jezik, o čemu svjedoči njegova ljubav prema “zagonetkama u mraku”. Ponekad zapjeva, a mnogi čitatelji posebno uživaju u njegovoj “riblji” pjesmi. Tolkien daje liku zahvalnost za sarkazam, uživanje u šalama i neke od najsmješnijih stihova u Prstenovima. Posebno je zabavno promatrati međusobnu igru Sama i Golluma. Poput Shakespearea, Tolkien shvaća da tragedija i tama zahtijevaju malo komične lakomislenosti, te koristi svoj lik u tu svrhu, kao što koristi Merryja i Pippina u kasnijim i ranijim točkama u Prstenovima.
Složenost karaktera, rast karaktera i sposobnost tumačenja lika na više načina daju Gollumu/Sméagolu dugotrajnu književnu važnost. Ono što počinje kao jednostavna pustolovina za Bilba s čudnim i zlonamjernim stvorenjem, završava Gospodara prstenova s određenim veličanstvom i zamahom. Lik dopušta Frodu da se u konačnici istupi kao osoba koja iskazuje milosrđe u svom punom kapacitetu. Iako je ranjen i vjerojatno suočen sa smrću, on kaže Samu: “Ali za njega, Sam, ne bih mogao uništiti Prsten. Potraga bi bila uzaludna, čak i na gorkom kraju. Pa oprostimo mu…”