Hugo Chavez je 53. predsjednik Venezuele, a možda i jedan od najkontroverznijih ne samo zbog svoje politike, već i zbog svog zapaljivog, na trenutke lopovskog stila govora. Chavez, dijete školskih učitelja, rođen je u Sabaneti u Venezueli 28. srpnja 1954. On je vođa Bolivarske revolucije, nazvane po svom idolu Simónu Bolívaru. Hugo Chavez je također osnovao Pokret pete republike, ljevičarsku organizaciju koja je promovirala vlastiti oblik demokratskog socijalizma, koji je nazvao “socijalizmom 21. stoljeća”.
Hugo Chavez pridružio se vojsci i diplomirao inženjera na Vojnoj akademiji Venezuele 1975. Njegova 17-godišnja karijera u vojsci uključivala je boravke kao padobranac i kao nastavnik na akademiji. Tamo je razvio snažan stil predavanja po kojem je poznat. Tijekom svojih predavanja, Chavez je počeo utvrđivati svoju oštru kritiku venezuelanske vlade i društvenih struktura.
Hugo Chavez započeo je diplomski studij političkih znanosti na Sveučilištu Simón Bolívar u Caracasu, ali nije stekao diplomu. Tijekom prvih godina svog političkog obrazovanja, Chavez je bio pod utjecajem Juana Velasco Alvarada, predsjednika Perua, te niza komunističkih i socijalističkih vođa i ikona, uključujući Fidela Castra.
Do 1992. Hugo Chavez je prikupio značajne sljedbenike unutar vojske. U veljači te godine organizirao je i vodio vojni udar protiv vlade koju je vodio predsjednik Carlos Andrés Pérez. Chavez se nadao da će iskoristiti trenutno nezadovoljstvo lošim ekonomskim uvjetima, kao i bijes javnosti zbog krvavih nereda i masovnih ubojstava izgrednika tijekom onoga što se zvalo “El Caracazo” 1989. Kombinacija čimbenika dovela je do propasti puča, a Chavez je na kraju bio u zatvoru. On je, međutim, zasadio sjeme tijekom javne tiskovne konferencije, koja je kasnije dobila široku podršku javnosti.
U roku od godinu dana predsjednik Pérez je opozvan, a do 1994. Hugo Chavez je pomilovan. Počeo je javnu kampanju za predsjednika na platformi bolivarstva. Njegova temeljna uvjerenja uključivala su antiimperijalizam, venezuelanski suverenitet, populističku demokraciju koja je uključivala masovno sudjelovanje u vladi, ekonomsku samodostatnost i jak nacionalizam. Također je smatrao da se prihodi zemlje od nafte trebaju ravnomjerno raspodijeliti na sve građane. Jedna od njegovih najvećih briga bila je borba protiv korumpirane kleptokracije koja je dominirala Venezuelom.
1998. Chavez je pobijedio na izborima s 56% glasova. Odmah je počeo provoditi svoje programe socijalne skrbi i pravde te je poduzeo mjere za poboljšanje ekonomije Venezuele. Nažalost, prvih nekoliko godina njegova predsjedništva obilježila je gospodarska recesija zbog niskih cijena nafte i visokih međunarodnih kamata.
Iako su se mnogi Chavezovi programi činili dobronamjernima, nisu uvijek bili uspješni. “Plan Bolivar 2000” koristio je vojsku za provedbu socijalnih programa za borbu protiv siromaštva i promicanje cestovne i stambene izgradnje. Nije uspio zbog raširene vojne korupcije. Neki od Chavezovih programa bili su uspješni, jer statistike pokazuju da su i siromaštvo i smrtnost dojenčadi smanjeni, državna zdravstvena skrb dostupna je mnogima više nego prije, a stopa pismenosti je porasla, među mnogim drugim poboljšanjima.
Unatoč Chavezovu promicanju ograničene vlade i demokracije s podjelom vlasti, pokazao je da je spreman utjecati na zakone koji podržavaju njegove ciljeve. Na njegov poticaj, 1999. godine izrađen je novi ustav, kao i nova ograničenja mandata predsjednika. Godine 2000. Hugo Chavez ponovno je izabran na glasovanju koje je Carter centar odbio službeno potvrditi. Mnogi kažu da se Hugo Chavez planira kandidirati za treći mandat, čak i ako je potrebna promjena ustava. Chavez je također uveo medijske propise koji ograničavaju govor protiv vladinih dužnosnika.
Chavezovo predsjedništvo naišlo je na široke kritike. Zemlja je osakaćena velikim štrajkovima, a 2002. godine predsjednik Venezuelanske federacije gospodarskih komora Pedro Carmona postavljen je za predsjednika tijekom vojnog udara. Ubrzo nakon toga, pristaše Chaveza u vojsci srušili su državni udar, a Chavez je vraćen na vlast. Oni koji ga kritiziraju vjeruju da je unatoč populističkoj retorici, Chavez neumorno radio na jačanju svoje vlastite moći, čvršćim savezima sa stranim saveznicima, nacionaliziranju industrije zemlje i korištenju moći vlade da diktira promjene u životima svog naroda.
Hugo Chavez stalno je stekao na glasu na svjetskoj pozornici sa svojim žestokim kritikama Sjedinjenih Država, posebno predsjednika Georgea W. Busha, i njihovih saveznika. Također se svrstao uz neke od najkontroverznijih čelnika s početka 21. stoljeća. Njegovi “prijatelji” su Fidel Castro s Kube, Mahmoud Ahmadinejad iz Irana i Sadam Hussein, tijekom njegovog predsjedništva Irakom.