Jim Crow zapravo nije osoba, već tema pjesme koju izvodi Thomas Dartmouth “Daddy” Rice. Rice je bio bijelac koji je nastupao u blackfaceu i, kao i većina blackface izvođača, ocrnio je crnce svojom glazbom, svojim stereotipnim ponašanjem i svojim nepristojnim šalama. Većina ljudi je upoznata s tim imenom jer je dano skupini zakona donesenih nakon Američkog građanskog rata koji su osmišljeni da odvoje crnce i bijelce. Neki izričito zabranjuju brak ili seksualni kontakt između rasa, dok su drugi, poput one slavne koju je Rosa Parks prekršila, razdvojili javne službe kao u autobusima u kojima su se crnci morali voziti straga.
Jump Jim Crow duga je pjesma koja je bila pravi hit među bijelim Amerikancima početkom 19. stoljeća, a tekstovi izražavaju niz rasističkih osjećaja. Tema pjesme je rob, i on je zadovoljan svojom sudbinom. On je također seksualno promiskuitetan i neznalica, a pjesma se obično pjeva na “navodno” robovskom dijalektu.
Južnjačka koncepcija “odvojenih, ali jednakih” u biti je bila razrada zakona Jima Crowa. Takvi su zakoni doneseni kako bi crnce i bijelce držali razdvojeni, zadovoljavajući segregacioniste, a pacificirajući liberalnije mislioce. Međutim, često su zaostajali jer su bili izgrađeni na pretpostavci da su bijelci superiorniji od crnaca i stoga zaslužuju bolje usluge.
Zakon o građanskim pravima iz 1964. proglasio je većinu ovih zakona neustavnim, iako bi bilo potrebno još mnogo godina uporne provedbe zakona da se južni SAD oslobode “odvojenog, ali jednakog” načina razmišljanja. Iako je većina zakona o segregaciji poništena, još uvijek ima mnogo ljudi na jugu – i na sjeveru što se toga tiče – koji ustraju u diskriminaciji crnaca svim mogućim sredstvima.
Danas neke skupine još uvijek vjeruju da je njihov rasizam opravdan. Ono na što ove kritike ne uspijevaju odgovoriti je koncept neformalnih i izvan knjiga zakona Jima Crowa. Na primjer, mnogi ljudi vjeruju da Afroamerikanci ne dobivaju uvijek jednaku pravdu pred zakonom, te da je prošla i sadašnja diskriminacija dovela do viših stopa siromaštva i nezaposlenosti među stanovništvom.
Nadalje, neznanje se može povezati s lošim stanjem školskog sustava u mnogim zakrčenim urbanim područjima SAD-a. Obilasci škola u područjima kao što su Harlem i Washington DC, s većinom crnih učenika, obično pokazuju zgrade koje su jedva pogodne za stanovanje, učenici koji imaju malo pristupa potrepštinama ili knjigama, a škole imaju ekstremne poteškoće s zadržavanjem učitelja. Za to nisu krivi ljudi koji žive svoje i koriste te objekte, već zbog neadekvatnog financiranja i/ili vodstva na raspolaganju tim školama.
Kao rezultat toga, Jim Crow nažalost pleše kroz sadašnjost dok svi ne budu spremni sudjelovati u odgovornosti da postanu tolerantniji i da podrže prava svakog učenika na istinski jednako obrazovanje. Nadalje, nastavak stereotipa o crncima čini naciji veliku medvjeđu uslugu i pridonosi sporom napretku u postizanju potpune društvene jednakosti.