Maimonides, čije je puno ime bilo Moses ben Maimon, bio je rabin iz Španjolske koji je živio između otprilike 1135. i 1204. godine. Bio je poznat i kao RaMBaM, ili Rambam, akronim rabina Mosesa ben Maimona. Njegov je rad ostao izvanredno važan i utjecajan među Židovima i nežidovima. Majmonidova primarna postignuća u pisanju bila su Mishneh Tora, Komentar Mishne, Knjiga zapovijedi i Vodič za zbunjene. Sve osim Mishneh Tore napisane su na arapskom jeziku.
Maimonidesov komentar na Mišnu danas se smatra temeljnim tekstom za ortodoksne Židove. Utemeljuje ideju da Bog postoji. U njemu Maimonides također kaže da Boga također treba promatrati kao duhovnog, beztjelesnog i vječnog, te da bi trebao biti jedini predmet obožavanja. Nadalje, Maimonides tvrdi da je Bog otkrio svoju mudrost preko proroka, pri čemu je Moše, ili Mojsije, bio prvi i najvažniji prorok. Maimonides također učvršćuje ideju da je Tora Božji zakon i da Bog razumije ljudske postupke prije nego što se dogode, nagrađujući dobro ponašanje i kažnjavajući loše ponašanje. Na kraju, Maimonides u svom Komentaru utvrđuje da će doći do uskrsnuća mrtvih i Mesijinog dolaska.
Mishneh Tora je možda Majmonidovo najvažnije djelo. Obično se Židovi savjetuju s Torom u vezi s Talmudom kako bi odredili kako se ponašati u određenoj situaciji. Rambam je stvorio Mishneh Toru kao svojevrsni kompendij s kojim su Židovi mogli konzultirati odgovore o tome kako postupiti prema židovskom zakonu u bilo kojoj situaciji. U početku su drugi rabini odbacili to djelo jer iako komentira Toru i Talmud, ne spominje izričito odlomke. Međutim, komentar je naširoko prihvaćen kao koristan alat za tumačenje židovskog zakona.
Vodič za zbunjene intrigantan je dio filozofije koji se više oslanja na Maimonidesovu filozofiju nego na donekle blisku platonsku i aristotelovsku misao. Odnosno, Vodič je pokušaj spajanja židovske filozofije s filozofijom Aristotela. Također se bavi načinom na koji bi Židovi trebali tumačiti znanstveni razvoj.
Maimonides iznosi jednu tvrdnju koja potiče raspravu o svim biblijskim religijama. On smatra da istine znanosti ne mogu biti u suprotnosti s Božjim istinama. Dakle, u određenom smislu, znanost je Božje djelo i ne treba je nijekati ako nije u skladu s ranijom znanošću ili medicinom koja se prakticirala u Tori ili kada su napisani dijelovi Talmuda.
Maimonides u biti prepoznaje da život ide naprijed i da Bog stoji iza nove znanosti. Tako se neki stari načini mogu odbaciti radi novih bez nepoštivanja Božjeg zakona. Ovaj argument ostaje kontroverzan, a ipak ga podržavaju razni ljudi iz različitih religija.
Iako su neke od Maimonidesovih teorija kontroverzne, većina Židova ga smatra herojskim učenjakom. Pisao je u vrijeme kada ga je ugnjetavanje Židova natjeralo da napusti svoj dom. Isto tako, kontroverzna priroda njegovih spisa čini ga slobodnim misliocem, nešto što poštuje većina sekti judaizma. Maimonides prihvaća paradoks u religioznim tekstovima na koje komentira, i na prirodu Boga, i to njegovom djelu daje moderan ili postmoderni osjećaj. Njegovo djelo ostaje živo i relevantno za današnje filozofe.