Nikita Hruščov (1894-1971) najviše se pamti kao vođa Sovjetskog Saveza od 1956.-1964. Njegovo je vodstvo ponekad bilo vrlo uspješno, au drugim trenucima znatno okrutno. Većina sovjetskih povjesničara gleda unatrag na Hruščova kao na prethodnika vođa poput Mihaila Gorbačova koji će svojim djelovanjem konačno okončati Hladni rat. Uravnotežen pogled na Hruščova pokazuje da je napravio neke važne korake za Sovjetski Savez i neke gotovo katastrofalne pogreške.
Hruščov je po rođenju bio Ukrajinac i pridružio se Komunističkoj partiji 1918. Iako je imao malo formalnog obrazovanja, ubrzo je postao jedan od Staljinovih prijatelja, a zasigurno je izvršio Staljinove želje kada je bio prvi sekretar Ukrajinske komunističke partije 1938. On je u potpunosti sudjelovao u Staljinovom čišćenju članova komunističke partije koji nisu bili u potpunosti posvećeni stvari komunizma. Njegovo nemilosrdno pogubljenje mnogih ljudi tijekom čistki koje je provodio Staljin donijelo je Hruščovu ime “Ukrajinski mesar”.
Stoga je bilo zanimljivo da je nakon Drugoga svjetskog rata, a posebno nakon Staljinove smrti 1953., Hruščov bio otvoreno kritičan prema Staljinovoj politici, uključujući čistke. Umjesto toga, nastojao je osigurati vladu koja bi bila manje opresivna za svoj narod i otvorenija za mir sa Zapadnom Europom i Sjedinjenim Državama. Njegov program destalinizacije koji je započeo kada je postao vođa Sovjetskog Saveza 1956. postigao je, barem privremeno, nekoliko stvari:
Lakši, mirniji odnos sa Zapadom
Smanjenje moći tajne policije
Oslobađanje tisuća političkih zatvorenika
Poticanje umjetnosti, posebno književnosti
Poboljšanje gospodarstva i životnog standarda većine ljudi
U isto vrijeme kada je Hruščov unaprijedio te ciljeve i ostvario ih, lako je zadržao i svoj nadimak “Mesar”. Kada se Mađarska pobunila pod kontrolom SSSR-a 1956., poslao je 500,000 vojnika da suzbiju revoluciju. Ogroman broj mađarskih građana, posebno mladih tinejdžera, bio je zatvoren, a tisuće ljudi pogubljeno zbog pobune.
Hruščov je, dok je pokušavao uspostaviti miroljubivi odnos posebno sa Sjedinjenim Državama, pa čak i obilazio SAD 1959. s predsjednikom Eisenhowerom, nastavio promovirati komunizam obraćajući se zemljama trećeg svijeta koje je Staljin uglavnom ignorirao tijekom svoje vladavine. Hruščovljev isprva prilično prijateljski odnos sa SAD-om doživio je pad kada je 1960. godine oboren američki špijunski zrakoplov dok je letio iznad Sovjetskog Saveza.
Napetost sa SAD-om je eskalirala, a kulminirala je kubanskom raketnom krizom 1962. kada je Hruščov pokušao opremiti Kubu s nekoliko nuklearnih projektila. Taj je čin umalo izazvao treći svjetski rat za koji su se mnogi tada bojali da je neizbježan. Djelomično zbog onoga što su Sovjeti smatrali Hruščovljevim neuspjehom u kubanskoj raketnoj krizi, a također i zbog njegove poodmakle dobi, smijenjen je s vlasti 1964. godine.
Hruščov je proveo posljednje godine svog života pod stražom, a nakon njegove smrti sovjetska vlada ga je tretirala kao “neosobu”. Njegove ideje za mir sa Zapadom i za labaviji komunistički režim odbačene su u korist tvrdolinijaške politike. Sve dok Gorbačov nije postao premijer 1985., o Hruščovljevom liberalnijem pristupu komunizmu nije se raspravljalo. Međutim, disidenti u Komunističkoj partiji bili su skloni s nostalgijom gledati na Hruščovljeva poboljšanja, koja će kasnije vodstvo razbiti.
Gorbačov je vidio Hruščova kao važnog vođu, a njegov pristup, posebno prema popuštanju ograničenja za građane i ublažavanju napetosti sa zapadnim vladama, bio je iznimno važan. Preko Gorbačova bi komunistički režim završio u Sovjetskom Savezu. Hruščov bi, da su slijedile njegove rane ideje, mogao prije dovesti režim do kraja, ali čelnici koji su ga slijedili obnovili su mnoge od Staljinove politike.
Hruščovljevo vodstvo može biti nestalno, zanimljivo, nadahnuto i okrutno. Iako je napravio važne promjene u sovjetskim, a posebno u sovjetskim vanjskim poslovima, u konačnici je izazvao povećanu napetost između SAD-a i SSSR-a svojim sudjelovanjem u Kubanskoj raketnoj krizi.