Za princezu Sultanu kažu da je žena iz jedne od najviših kraljevskih obitelji u Saudijskoj Arabiji. Navodno je vodila dnevnike u kojima je detaljno opisivala zastrašujući tretman saudijskih žena i prenijela svoju priču autoru po imenu Jean P. Sasson, koji je navodno potom koristio časopise za pisanje knjige Princeza: istinita priča o životu iza vela u Saudijskoj Arabiji Arabija. Postoji li ona uistinu i dalje glavna rasprava u književnom i političkom svijetu.
Pregled priče princeze Sultane
Kroz Sassonov tekst, princeza Sultana otkriva mjesto u kojem muškarci preuzimaju nepopustljivu dominaciju nad ženama. Ona pokazuje kako uskraćivanje ljudskih prava ženama počinje s djecom, nudeći detalje o vremenu kada je kao dijete bila strogo kažnjena jer je pojela jabuku koju je želio njezin brat. Njezina priča također opisuje kako su žene često nedovoljno obrazovane ili ih uopće odbijaju.
Velik dio priče princeze Sultane nije za one slabog srca. Osim davanja osobnih podataka, ona priča priče o ženama koje su izgladnjele ili zatvorene u sobama zbog onoga što bi većina ljudi smatrala manjim prekršajima, dajući pojedinosti o tome kako su mučene i, u nekim slučajevima, kamenovane do smrti, a sve to unutar granica zakonima zemlje. Ona čak daje i izvještaje o ženama koje su, nakon što su bile seksualno napadnute, pogubljene kao kaznu jer su navodno zavele svoje silovatelje.
Promjena imena
Dio rasprave o tome je li princeza Sultana stvarna dolazi iz činjenice da su Sasson i njezin agent Peter Miller, doduše, promijenili njezino ime. Tvrde da je to bilo potrebno kako bi se Sultana zaštitila od zla koje bi joj vjerojatno zadesilo da ljudi znaju tko je ona zapravo. Kažu i da zaštitu njezinog identiteta čuva svoju djecu od opasnosti. Pristaše tvrde da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na to da je strah od odmazde protiv žene koja progovori u Saudijskoj Arabiji dobro utemeljen.
Tužba Friederike Monike Adsani
Friederike Monika Adsani je Austrijanka koja je jedno vrijeme bila udana za muškarca iz kuvajtske obitelji. Napisala je rukopis pod nazivom Pepeljuga u Arabiji o problemima koje je imala u braku i uklapanju u kuvajtsko društvo. Na kraju je poslala tekst Peteru Milleru, ali je on navodno odbio rad s obrazloženjem da nije dovoljno senzacionalan. Nakon Zaljevskog rata, 1992. godine, Princeza: istinita priča o životu iza vela u Saudijskoj Arabiji objavljena je pod Sassonovim autorskim naslovom.
Adsani je postala svjesna Sassonovog teksta i primijetila velike sličnosti između njezina izvornog rukopisa i Sassonove verzije. Činilo se da su neki od jezika izravno preuzeti iz Adsanijeva djela. Stvar je činila još sumnjivijom bila je činjenica da je Peter Miller, isti agent koji je odbio Pepeljugu u Arabiji, bio agent koji je zastupao Sassona. Uvjeren da je njezin rad plagiran, Adsani je podnio tužbu za autorska prava tvrdeći da su Miller i Sasson ukrali njezin rukopis, objavivši ga pod Sassonovim imenom kako bi prodali više primjeraka.
Nakon tužbe, žena koja tvrdi da je Sasson odgovorila je na tvrdnju o plagijatu na popularnom blogu Dogear Diary. U objavi se Adsani opisuje ne samo kao očajnički želi biti objavljen, već i kao općenito nestabilan. Nadalje tvrdi da “lijeni” mediji jednostavno ponavljaju optužbe ne pokušavajući pronaći istinu, te da, ako je princeza Sultana lažna, ne bi bilo moguće napisati dodatne knjige o njoj koje su uslijedile nakon princeze: Istinita priča o Život iza vela u Saudijskoj Arabiji. Sasson je objavila dodatne informacije pokušavajući diskreditirati Adsani na vlastitoj web stranici, rekavši da je Adsani uhodi.
Zaključak
Godine 1996., dok je rasprava o princezi Sultani bjesnila, Washingtonsko izvješće o bliskoistočnim poslovima iznijelo je značajne probleme s tim slučajem. Članak koji se pojavio tvrdi da je Sassonov objavljeni tekst prožet činjeničnim netočnostima. Među njima su tvrdnje o ženskom obrezivanju (uglavnom se ne prakticira na Bliskom istoku) i pogrešne izjave o pokrivanju velom, mirazima i dopuštenju ženama da uđu u džamije. Kritičari, uključujući bivšeg američkog veleposlanika u Saudijskoj Arabiji, Jamesa Akinsa, istaknuli su da, čak i da ovi problemi nisu u djelu, mnogi od opisanih događaja toliko su užasni da bi bili nadaleko poznati i osuđeni u Saudijskoj Arabiji. Objašnjavaju da Saudijci općenito misle da je knjiga lažna te su razočarani i iznenađeni što ljudi iz Amerike vjeruju da su priče o okrutnosti istinite.
Možda su još štetnije izjave koje su dale više osoba uključenih u slučaj. Stručnjaci poput dr. R. Victoria Arana, profesorice engleskog na Sveučilištu Howard, na primjer, svjedočili su o sličnostima između Adsanijeva rukopisa i Sassonove knjige. Inkriminirajući su se činili i komentari koje je sam Miller napravio nakon tužbe.
Unatoč toj podršci, Adsani je izgubila parnicu protiv Millera i Sassona. Sud ne samo da je odbacio slučaj, već joj je naložio da plati sve sudske troškove za optužene. I Sasson i Adsani nastavljaju tvrditi da govore istinu o princezi Sultani.